"The Otheroom": razgovor s Rolfom Wallinom

Vaša službena biografija opisuje vas kao „vodećega norveškog skladatelja još od Griega, a koji je doživio međunarodno priznanje“. Kako biste opisali instance svojega stila, pristupa, odluka ili autorskih napora koji su Vam donijeli takvo priznanje? Naravno, ako ta Vaša viđenja s nama želite podijeliti.

Ja sâm o tome ne bih nagađao. Na drugima je da o tome imaju mišljenje. Jednostavno radim ono što je moj poziv u ovome životu: kada se moja glazba izvodi, bilo pred publikom od deset ili deset tisuća ljudi, bilo na dvije minute ili dva sata, svaki pojedinačni član publike unosi svoju punu pozornost u moju glazbu, odnosno u to umjetničko djelo koje je dio moje glazbe. S druge strane, ja sam taj koji ima odgovornost tu istu pozornost koristiti, ne u svrhu vlastite koristi, nego u nadi da mogu otvoriti neke nove prostore u svijesti toga pojedinca.

Vaše višeslojno djelo naziva The Otheroom jedna je od točaka nadolazećega Biennala o kojoj se najviše govori. Kako je dobila naslov? O kojoj ‘drugosti’ ovdje govorimo?

Naziv je smislio koreograf Heine Avdal. To je li riječ o fizičkoj sobi ili prostoru, ili o mentalnoj, te o kakvoj se tu 'drugosti' zapravo radi, najbolje je prepustiti vlastitoj imaginaciji i interpretaciji.

Do koje su mjere izvođači (bili) uključeni u realizaciju skladbe?

Najprije, naglasio bih da je The Otheroom, unatoč meni kao autoru inicijalne ideje, u pravom smislu kolektivna kreacija. Kada me ULTIMA festival pozvao s narudžbom za djelo koje bi otvorilo Festival u Gradskoj vijećnici u Oslu 2016., pozvao sam koreografe Yukiko Shinozaki i Heinea Avdala, odnosno njihovu organizaciju fieldworks, da rade sa mnom, a tada sam pozvao i kvartet limenih puhača iz Musikfabrik ansambla. Od toga se trenutka put koji je danas doveo to The Otheroom razvio kao kreativna suradnja.

A da odgovorim na Vaše pitanje: izvođači su vrlo snažno uključeni u cijeli proces. U svijetu suvremenoga plesa to je, naravno, učestala praksa, dok se u svijetu suvremene umjetničke glazbe, fokusiranom na notni zapis, još uvijek gaji ta razlika između kreativnoga skladatelja koji glazbu piše i između glazbenika koji je tek izvode. Na taj se način kreativnost ograničava na ono što bismo nazvali 'interpretacijom'. Zvučni svijet ovoga djela uglavnom je improviziran, ali unutar pravila i granica koje glazbenici dobivaju preko kompjutorskih ekrana. Također, oni su bili uključeni i u kreaciju samoga djela, izražavajući svoje ideje kroz konceptualnu, kazališnu, ali i glazbenu sferu.

Što leži iza ideje svirača na postoljima? Je li proizašla više iz glazbenoga ili konceptualnoga ugla?

Postolja su bila središnja ideja moje inicijalne vizije. Životi glazbenika izvođača sasvim su posebni: oni provode vrijeme uglavnom u samoći, vježbajući svoje instrumente do savršenstva, proučavajući zapetljane dionice... S druge se strane susreću s drugim muzičarima i odjednom se od njih očekuje da reagiraju hipersenzitivno, gotovo telepatski među sobom, i da sjedine svoju individualnost u veće jedinstvo, veće od jednostavnog združivanja svojih solističkih dionica. Iz tih sam ih razloga doslovno htio staviti na pijedestale u Gradskoj vijećnici u Oslu.

Štoviše, izbačeni baloni, koje sam vidio u jednoj drugoj produkciji fieldworksa, trebaju simbolizirati telepatsku povezanost između njih. Yukiko i Heine, zajedno sa svojim tehničko-scenografskim timom, onda su razradili tu ideju. Visoka postolja postala su pomične kocke sa svijetlećom gornjom površinom, a svirači imaju male kompjutorske ekrane pred sobom, preko kojih s njima mogu komunicirati u realnome vremenu.

Kako djelo završava, tako se publiku ispraćuje uz zvukove zvona, s jasnom reminiscencijom na zvonjavu u ceremonijskome, religijskom obredu. Također, koliko mogu biti točne ili krive asocijacije lebdećih balona na zloglasni lik klauna Pennywisea  Stephena Kinga? Recite nam nešto više o svojemu poimanju i uporabi izvanglazbenih referenci.

Nadam se da će publika osjetiti da ulazi u ritual inicijalizacije, što je od iznimne važnosti za nas koji ga izvodimo, dok je sam sadržaj skriven za posjetitelje. Veličanstvena zvona Gradske vijećnice u Oslu vrlo su važan dio „oslovskog iskustva“, tako da je to bio prirodan način otvaranja svijetu pred sam kraja rituala. Izvodeći djelo na drugim mjestima i u drugim gradovima pa opet do drugih mjesta i gradova, prirodno se pronalaze i druga rješenja za završetak. Na Međunarodnom glazbenom festivalu u Huddersfieldu glazbenici i plesači su na znak samo išetali bosi – u studenom –, a buket velikih crnih meteoroloških balona zaustavio se na stablu nekoliko ulica dalje. U Viitasaariju, u Finskoj, direktor festivala Johan Tallgren održao je uvodni govor s balonima u jednoj, i mikrofonom u drugoj ruci. Stoga pazite što će se dogoditi u Zagrebu...

Lik Pennywisea Stephena Kinga? Hm... Moram priznati da sam to morao istražiti; nisam nikada čuo za tog horor klauna, a i horor filmovi su daleko od naših ideja i referenci s kojima smo radili u ovoj grupi. Unatoč tomu, to samo dokazuje i potvrđuje da The Otheroom može predstavljati onoliko prostora koliko je i osoba koje ga doživljavaju.

Sigurna sam da ste do sada primili poneku povratnu informaciju od svoje publike. Podijelite s nama neke od najzanimljivijih ili najšokantnijih.

Reakcije publike združe se u jednu kolektivnu; čini mi se da je svaka nova publika jedno zasebno 'selo', sa svojim društvenim regulama koje se emaniraju krajnje spontano. Ono najfascinantnije jest vidjeti koliko ljudi iznova postanu poput djeteta. Kubusi se nekada kreću vrlo brzo i glazbenici moraju zgrčiti nožne prste kako ne bi pali. Neki neustrašivci iz publike baš vole stajati ispred kubusa i odskočiti tik prije susreta, ali plesači koji guraju kubuse vrlo su iskusni. Molim da se ovo ne shvati kao poziv zagrebačkoj publici da isproba to isto!

Do koje se mjere i na koji način The Otheroom mijenja ovisno o prostoru u kojemu se izvodi?

Jezgra djela ostaje ista, iako će se njegova vizualna percepcija mijenjati sa svakim novim prostorom. Također, o završetku se odlučuje in situ, ovisno o mogućnostima koje se nude.

Spominjete kako bi prostor za The Otheroom trebao imati „zanimljiv izgled“. Što mislite o zgradi NSK? Na koji Vam se način taj prostor 'obraća'?

Radili smo u zaista različitim prostorima: veličanstveni murali u Oslu, zatim golema, predivno jednostavna soba za tuširanje za rudare u Zollvereinu u Essenu, kao i sasvim obična dvorana za gimnastiku u Viitasaariju, koja je činila jedinu moguću pozornice koju je taj maleni grad između „tisuću jezera“ imao za ponuditi. Predvorje zgrade NSK ima uistinu zanimljiv izgled, sasvim različit od bilo kojega prostora u kojemu smo radili, s predivnim velikim staklenim zidovima, i mogu reći da se zaista veselimo toj interakciji.

Što se pokazalo najzamornijom ili čak najiritantnijom komponentom u postavljanju ovoga djela?

The Otheroom je uistinu multimedijsko djelo u punome smislu; uključuje mnoge tehničke detalje, od, primjerice, ujednačavanja količine helija u balonima, do high-tech programiranja i različitih mrežnih rješenja. Zato je čuvanje 'zdrave glave' i nadilaženje tehničkih izazova katkada bilo teško i, naravno, važno.

Čemu se posebno radujete vezanom uz predstavljanje svojega djela na MBZ-u i kakva su Vaša prijašnja iskustva s hrvatskom/zagrebačkom glazbenom, koncertnom ili festivalskom produkcijom?

Ovo će biti prvi put da boravim u Hrvatskoj, a zapravo i u čitavom prostoru bivše Jugoslavije, i beskrajno se veselim bolje upoznati hrvatski glazbeni život. Također se radujem javnome razgovoru s Vinkom Globokarom, mojim bivšim profesorom kompozicije na Sveučilištu Kalifornija, u San Diegu, koji je tada, 1986., tri mjeseca bio artist-in-residence. Također sam i svirao trubu u njegovu golemom Laboratoriumu. Upoznavanje s njegovim izvanredno inventivnim umom za mene je iskustvo koje mi je promijenilo život i postalo je ključno za onu sferu mojega rada koja nadilazi domene čiste glazbe.

Razgovarala: Martina Bratić