Razgovor s Tomislavom Oliverom

Što Vam predstavlja biti članom Programskoga odbora jubilarnoga izdanja Biennala?

Kao najveći festival suvremene akademske glazbe u ovom dijelu Europe, MBZ tvori važnu komunikacijsku platformu između skladatelja, izvođača i publike, a koja već više od 50 godina odgaja generacije slušatelja i oblikuje kulturnu vizuru Zagreba i Hrvatske. U tom mi je smislu članstvo u Programskome odboru predstavljalo veliku odgovornost, ali i radost zbog prigode da mogu izravno sudjelovati i utjecati na tu komunikaciju.

Ovogodišnje će izdanje, prvi put u povijesti Biennala, ponuditi i skladateljski masterclass. Kako je došlo do te ideje i kakvo to značenje, po Vama, nosi za sami Biennale?

O idejama za skladateljski masterclass već se dugo raspravljalo i napokon je ove godine došlo do njegove realizacije. Čini mi se da smo na ovaj način još više 'zaokružili' koncept Biennala, koji smo protekle dvije godine pažljivo stvarali. Ovakvim tipom festivalskog masterclassa stranim će se i domaćim skladateljima omogućiti rad s nekim od trenutačno najzanimljivijih skladatelja i pedagoga Europe, što će, siguran sam, pridonijeti nekim novim suradnjama i projektima u budućnosti.

Tješnje povezivanje s drugim, manje ili više srodnim, disciplinama, aktivnosti poput predavanja, razgovora, ili pak – izlaženje na ulicu, pružaju određene reminiscencije na idejne zamisli MBZ-a. Jeste li se u koncepciji programa oslanjali na neka ranija razdoblja/izdanja Biennala i na koji način?

Festivalski popratni programi u obliku predavanja, masterclassa i simpozija dio su biennalske povijesti i tijekom posljednjih 50 ovogodišnjega Biennala na suodnos grada i glazbe dijeli određene dodirne točke s Urbofestom, čime obilježavamo 40 godina od njegova održavanja na MBZ-u 1979. godine.

Svojedobno se Festivalu spočitavala programska konzervativnost i okoštalost; jeste li i u kojem trenutku bili obeshrabreni u svojim motivima i nastojanjima?

Osobno sam bio koncentriran na formiranje što kvalitetnijega programa u odnosu na to što aktualna svjetska glazbena scena nudi. Smatram da ovogodišnje izdanje programski ne može podleći takvim kritikama.  

Programski je odbor za jubilarno izdanje okupio i generacijski i 'disciplinarno' različite profile. Kako gledate na tu činjenicu?

Generacijska heterogenost je apsolutna nužnost u ovom smislu jer pruža više različitih perspektiva. Rasprave su uvijek bile konstruktivne i omogućavale su nam da vidimo širu sliku programske problematike. Uostalom, čini mi se da se u vezi s tim MBZ ne razlikuje od većine europskih i svjetskih festivala, koji u svoje timove okupljaju ljude različitih generacija i disciplina.

Što Vas posebno veseli vezano za nadolazeći Biennale?

Ako moram izdvojiti, bilo bi to gostovanje London Sinfoniette, zatim norveškoga ansambla Cikada te turskoga ansambla Konstrukt.

Razgovarala: Martina Bratić