Razgovor s Ninom Čalopek

Odakle su stizali poticaji za određenje i formuliranje teme „Glazba – prostor – grad – zvuk“ kao okvira ovogodišnjega jubilarnog izdanja Muzičkoga biennala Zagreb?

Ideju teme inicirao je prošli umjetnički ravnatelj MBZ-a, skladatelj Krešimir Seletković. Njegova se ideja povezivanja glazbe i grada ticala konkretnih gradova, prije svega onih europskih glazbenih središta kao što su Berlin, Beč ili Pariz. U tom su smislu gradovi trebali predstavljati različite paradigme i baze ili tradicije glazbene izvrsnosti izvođaštva, ali i stilova, škola, akademizama, scenâ na koje se onda naslanja sva ova suvremena glazba koju pokušava predstaviti i naš festival. Međutim, Programski je odbor vrlo brzo shvatio da se tema treba i mora rastvoriti u puno začudnije forme odnosa koje grad i glazba imaju per se. Pokušali smo se odmaknuti od mapiranja i istodobno se okrenuti iščitavanjima slojeva odnosa iz sociopolitičkih, filozofskih, skladateljsko-tehničko-poetičkih, arhitektonsko-urbanističkih pitanja i svih drugih u kojima se taj polaritet i važnost glazbe u urbanoj zajednici mogu prepoznati. U tom je smislu također bilo neizbježno otići i još jedan korak dalje, još korak prema apstraktnijem, prema zvuku i prostoru. Ali bilo je, s druge strane, nemoguće i ne promišljati meta poziciju samoga Biennala, koji čak i u svom nazivu nosi pridjevak zagrebački.

Produkcijski ste uključeni u rad Biennala još od 2009. godine. U kojemu se smislu Vaš angažman razlikuje sada, kada djelujete kao članica Programskoga odbora?

Ja sam još od 2006. zaposlena u Hrvatskome društvu skladatelja, a na neki sam način i 2007., kao producentica Cantus Ansambla, radila i koncerte s kojima je na MBZ-u sudjelovao taj ansambl. Međutim, od početka sam imala sreću raditi s umjetničkim ravnateljima, prije svega s Berislavom Šipušem, a onda i s Krešimirom Seletkovićem, koji su razumjeli koliko su produkcija i selekcija, pa onda i stvaranje koncepta, fokusiranje festivala te brendiranje – povezane aktivnosti. Teško je iscrtati granicu između ta dva različita tipa posla; štoviše, jedan bez drugog nikada ne bi bio potpun. Uvijek smo se međusobno savjetovali i pomagali, ponekad se i posvađali, ali uvijek s idejom da zapravo ta stroga bipolarnost produkcije i selekcije nije prirodna, već da se, kako bismo došli do cilja, moramo nužno međusobno i nadopunjavati. Također, moja je pozicija u Programskome odboru određena i mojom pozicijom izvršne producentice Festivala. Ja sam na neki način koordinatorica čitavoga tijela i osoba koja sakuplja i prosljeđuje informacije, koja ih generira i koja iz njih stvara cjelovitu sliku manifestacije – pogotovo u ovoj iznimnoj varijanti kada se MBZ radi bez umjetničkog ravnatelja. To je, naravno, i najveća promjena s obzirom na ranija izdanja, jer do sada umjesto komunikacije s jednom osobom umjetničkog ravnatelja, s kojim sam također razgovarala i o programu, jednako kao i o financijama ili o provođenju organizacije, moram istodobno komunicirati u jednoj velikoj zajedničkoj priči kroz često i različite medije i kanale s četiri ili čak pet (ako ubrojim i sebe – članicu Odbora, a ne producenticu) članova Programskoga odbora.

Novo, svježe i hrabro neke su od odrednica koje koncepcijski tradicionalno vezujemo uz Muzički biennale Zagreb. Gdje Vi te iste značajke vidite u ovogodišnjemu izdanju?

Prije svega moram reći da ove tri odrednice meni osobno nisu predstavljale neke kvalitete ili ciljeve po kojima bih pristupala radu na MBZ-u, a niti mi se čine osobito važnima pri valorizaciji Festivala, iako će o tome prosuditi tek publika. Uistinu je zanimljivo da se već gotovo 60 godina star festival, koji je prošao kroz različite i brojne faze i prevrate, a koji je pri tome aktivan dio socijalno-kulturnoga polja, inzistira na hrabrosti ili svježini, kad on to po svojemu habitusu i povijesti niti ne može biti.

Ako smijem preformulirati Vaše pitanje, onda bih odgovorila da se nadam da će 30. izdanje Festivala iznijeti nove trademarks, prije svega kvalitetu programa koja je bila prvi i zadnji argument pri odabiru, zatim edukaciju u svojevrsnom klinču s popularizacijom te skladateljske persone kao nositelje festivalskoga fokusa. A istom se u toj promjeni smjera i koncepta, pa i u mojemu redefiniranju i vašeg pitanja, krije i sam odgovor gdje je mjesto novom, svježem i hrabrom na 30. MBZ-u. Nekako se stvorila volja i potreba da se stvori ne samo polje za eksperiment, već i za iskustvo, doživljaj, zajedništvo. Da o suvremenoj art glazbi pokušamo na drukčiji način 'pričati', da naratološki pomaknemo i samu dramaturgiju Festivala, da odaberemo nove prostore iz nekih novih razloga, ali da u prvome planu uvijek imamo u vidu kvalitetu i skladatelja odnosno skladateljicu. Možda se čini da su ti pomaci neznatni, ali oni su ipak tu.

Najavili ste i okretanje Biennala najmlađoj publici. Kako gledate na poziciju našega najvažnijeg festivala suvremene glazbe u okvirima možda ne najpovoljnije klime kada je riječ o suvremenoj glazbenoj produkciji i njezinoj konzumaciji?

Biennale je uvijek bio pomalo okrenut i najmlađoj publici, iako možda ne uvijek dovoljno ili barem ne na najbolji način. Ove godine krećemo s podosta drukčijim konceptom, odnosno tri od čak četiri projekta koji se bave djecom startat će i trajati čak dva mjeseca pred početak samoga Festivala. U suradnji s Hrvatskom glazbenom mladeži pokrećemo radionicu „PROSTOR, GLAZBA, JA“, koju je osmislila i koju će provoditi violinistica i glazbena edukatorica Lucija Stanojević. Radionica će se provoditi u više od 10 škola grada Zagreba. Također u suradnji s HGM-om te zajedno s duom koji čine flautistica Ana Batinica i violist Aleksandar Jakopanec osmislili smo projekt „Glazba u mom kvartu“, a koji će uključivati čak četiri koncerta suvremene glazbe namijenjenih upravo djeci viših razreda osnovne škole. Ti će se projekti smjestiti u prostore zagrebačkih centara za kulturu, što također smatram iznimno važnim preusmjeravanjem ovoga festivala prema doista genijalnim mjestima koja čine sjajne platforme za obiteljsko-kvartovska druženja i razmjene iskustava. Treći je projekt dosta drukčiji jer uključuje djecu kojoj je glazba već bliska: male profesionalce, djecu iz glazbenih škola (u ovom slučaju djecu iz Glazbenog učilišta „Elly Bašić“). Ali, kao što znamo, suvremena art glazba mnogo je teži slučaj; mnogo je izoliranija od, primjerice, suvremene književnosti ili suvremenog teatra. To se može reći ne samo kada govorimo o njezinoj konzumaciji u odnosu prema brojnosti publike, već i u njezinoj konzumaciji na programima akademskih kurikuluma. Iz istog smo razloga pokrenuli i platformu „KNAPANJE“, u suradnji sa Centrom KNAP, koja bi upravo studentima umjetničkih i glazbenih akademija trebala pružiti sve mogućnosti da se izraze, da uče i da se druže. Ipak, konzumacija umjetnosti ili manjak iste nije generacijsko pitanje; ono se ne tiče djece niti mladih, a smatram da je škola zapravo posljednje mjesto na kojemu bi se trebale provoditi te neke pozitivne mjere. Običaj i potreba odlazaka na koncert, kojega god tipa, ponajviše se stječe kroz obitelj. Već sam ranije spomenula svojevrsni edukativno-populistički pristup u pozitivnom smislu pričanja, upućivanja, zajedničkog slušanja i doživljavanja, koji pokušavamo razviti u svim slojevima programa idućeg Festivala, kao i u njegovoj komunikaciji prema vani. Nadam se da će se ovi, a i neki novi potencijali razviti, a možda čak i izmaknuti samom Festivalu u neke nove projekte te da će upravo u tomu smislu Biennale biti hrabriji pronaći neke nove forme konzumacije, a kojima će posljedično nastojati doprijeti i do neke nove publike.

Programski odbor čine glazbeni profesionalci, svi sa svojim određenim setom znanja, kvalifikacija, uglova i perspektiva. Na što Vi kao muzikologinja stavljate naglasak u ovogodišnjoj produkciji?

Čini mi se da je moja prednost upravo ta širina i imanentna interdisciplinarnost koju muzikologija kao profesija, ali i kao polje, nudi. Osim toga, od studija sam uvijek bila više zainteresirana za suvremenu klasičnu glazbu te sam se i kroz svoju aktivnost glazbene kritičarke upravo specijalizirala za istu. Stoga je suvremena klasična glazba konstanta i osnova mojega rada. Činilo mi se važnim neprestano naglašavati kako glazba mora progovoriti, kako se mi kao festival moramo izboriti za glazbu u kontekstu kulturnoga polja i koliko je važno da ukažemo na to da glazba može progovoriti i da progovara o gomili stvari. Pa govorila nam čak i 'samo' o samome zvuku. Važan mi je bio čitav spektar odnosâ različitih pojedinačnih točaka, počevši od pojedinog djela koji je nekome u interesu, do karaktera izvođača, nekog osnovnog problemskog fokusa koji umjetnik želi iznijeti ili, pak, nekog tehničkog aspekta koji je pred njim ili njom. Sa svima sam nastojala razgovarati. Upravo se onda iz takvog pristupa za svaki program na neki način pronašao specifikum, a po kojemu smo potom mogli odlučiti o prostoru izvedbe ili o cjelini programa koncerta. Osim toga, ja nisam samo muzikologinja, već sam svojim dugogodišnjim djelovanjem i aktivna djelatnica u kulturi kako u domaćoj sredini, tako i u međunarodnome kontekstu. Upravo mi je iz toga razloga drago da smo pojačali međunarodnu prisutnost i odnose, a što je vidljivo iz svih relevantnih imena koja će u tjedan dana Festivala boraviti u Zagrebu. Tu su skladatelji Eivind Buene, Rolf Wallin, Nina Šenk, Achim Boernhoft, multimedijalka Kaffe Matthews, članovi ansambla Cikada, pijanist Daan Vandewalle, jazz ikona Jon Irabagon, MBZ legenda Vinko Globokar, svjetska top dirigentska liga Jonathan Stockhammer i mnogi drugi. Također, po prvi smo put u povijesti Muzičkoga biennala Zagreb pokrenuli i skladateljski masterclass te se nadamo da će upravo to biti novi način da se privuku mladi aktivni zainteresirani profesionalci, odnosno da će ta činjenica činiti još jedan razlog zašto bi MBZ mogao biti relevantan na svjetskoj razini. Tu su, dakako, i međunarodne koprodukcije i međunarodne narudžbe novih djela. No, to su ipak samo neki alati koje Biennale treba još bolje iskoristiti kako bi zadržao svoju poziciju na europskoj ili svjetskoj festivalskoj mapi, ali i kao igrač u glazbenome biznisu koji jača i sasvim je ozbiljan. S te strane svoje profesionalne ličnosti MBZ-u kao projektu pristupam veoma pragmatično.

Jesu li Vas izazovi ove pozicije iznenadili ili, u nekom trenutku možda i uplašili, i što biste rekli da je, barem do sada, najvažnija spoznaja ili vrijednost koju ćete ponijeti sa sobom?

Budući da već 12 godina radim na glazbenoj sceni, bit ću slobodna reći da me gotovo ništa više ne može iznenaditi. Mnogo je tu posla koji spaja kvalitete jednog menadžera s vrlo specifičnim vještinama glazbene branše. Međutim, nekako se dogodi da kad, barem u mojemu slučaju, voliš to što radiš, uvijek pronađeš neki, naravno, teži, zahtjevniji, kompleksniji izazov, koji će ti omogućiti da napreduješ i da svaki sljedeći dan dolaziš na posao pjevajući. To kako odlazim može poslužiti nekoj drugoj priči (smijeh).

Kvaka 22 leži u tomu što na taj način posao nikada ne postaje lakšim, ali ti se kao profesionalac, ali i kao osoba, svakim takvim izazovom gradiš i dalje rasteš. Blagoslov proizvodnje u kulturi nudi ti priliku izazova, učenja i rada na samome sebi. A kad upravo tvoj osobni učinak postane vidljiv u jednom mnogo širem finom tkanju, koje se može vrednovati i nečijim iskustvom, emocijom ili mišlju, onda i ti dolasci i odlasci od stola za kojim radiš imaju još mnogo više smisla i pružaju još mnogo više radosti.

Razgovarala: Martina Bratić