Razgovor s Ivom Josipovićem

Uz Biennale ste vezani već dugi niz godina i u različitim ste funkcijama i ulogama 'popratili‘ njegova različita izdanja. Kako danas gledate na Vašu osobnu vezu s ovim važnim izdankom hrvatske glazbene kulture?

Za Biennale sam, na ovaj ili onaj način, vezan gotovo cijeli svoj život. Kao srednjoškolac i student prisustvovao sam događanjima, a pri kraju studija prvi sam put i sudjelovao, i to kao izvođač; svirao sam, naime, na biciklu, o čemu i dan-danas, kao posebno zabavnoj epizodi, pričaju moji kolege pravnici koje sam dovukao na taj koncert u Malu dvoranu „Lisinski“. Nešto sam kasnije, za vrijeme 'vladavine' Nikše Gliga i Stanka Horvata, bio i članom Programskoga odbora MBZ-a.

Kao njegov direktor, i to do sada najdugovječniji, imao sam i sreću i nesreću voditi tri 'ratna' izdanja Festivala, što je bio poseban izazov. Nije bilo nimalo lako 1991. dovabiti glazbenike u zemlju u kojoj se već pucalo, a što se još težim pokazalo za sljedeća dva, kada su ovdje vladali pravi ratni uvjeti. S onima koji su, pak, bili spremni doći, pokušati stupiti u kontakt bila je katkada prava noćna mora. Bilo je puno – danas zabavnih, tada teških – epizoda koje je trebalo proći da bi se Festival uopće održao. Ipak, s ponosom bih naglasio i da smo od ratnog MBZ-a Festival dva puta uspjeli učiniti Svjetskim danima glazbe, što u svijetu nije uspjelo niti jednom drugom festivalu. Kad se osvrnem, zaključujem da je bilo sjajnih izvedbi, odličnih novih skladbi, kao i skladateljskih i izvođačkih zvijezda koje su dolazile u Zagreb. Naravno, bilo je tu i promašaja, no njih ću ipak ostaviti kritičarima. 

Koje su po Vama posebnosti ovogodišnjega, jubilarnog Biennala?

Glavna značajka ovogodišnjeg Biennala svakako je snažna uloga mlađe generacije, ne samo u programu, nego i u njegovoj pripremi i realizaciji. Na poziv kolega priključio sam se Programskome odboru u trenutku kada je program svojim najvećim dijelom već bio profiliran. Mogu reći da donosi mnogo zanimljivih koncerata i da će posjetitelji uistinu imati što čuti. Istina, za otvorenje, a pogotovo za jubilarna izdanja festivala, osobno preferiram tzv. velike izvedbe, kao što je, primjerice, praizvedba kakve opere. No, i bez toga, kako pokazuje ovogodišnje izdanje Muzičkoga biennala Zagreb, možemo ponuditi raznolik i bogat program.

Programski odbor ove je godine okupio jedan šarolik generacijski i žanrovski presjek. Kako biste opisali sinergiju te 'moćne gomilice' i što ona, po Vama, može značiti za projekt kao što je Biennale?

Mislim da je dominacija mlađe i srednje generacije u Programskom odboru, kao i različita žanrovska i stilska opredijeljenost, s jedne strane izazov, ali i prednost. Odbor je dobar dio vremena obavljao svoje aktivnosti bez direktora i u tim je okolnostima učinio maksimum. Priznajem, svaka sjednica Odbora bila mi je zadovoljstvo, a nakon nekoliko godina izbivanja s glazbene scene, ovaj mi je rad osigurao priliku da od kolega naučim i čujem nešto novo, posebno o aktivnostima mlade generacije skladatelja i izvođača. Svakako, predan rad stručne službe i izvrsna suradnja s upravom Hrvatskoga društva skladatelja pozitivno su obilježili rad na pripremi Festivala.

Jubilarnim se izdanjem Festivala odlučilo staviti naglasak na povezanost glazbe i grada. Kao osoba s veteranskim biennalskim iskustvom, što ta veza za Vas označava i kako danas uopće poimate glazbeni Zagreb?

I prije je bilo festivala koji su barem dio programa posvetili nekoj temi, i to je uvijek posebno zanimljivo. Naravno, ne može se cijeli jedan veliki festival, a što MBZ svakako jest, potpuno posvetiti jednoj temi, te bih rekao da ovdje imamo jednu tematsku cjelinu. Zapravo, ovogodišnja me tema asocira na jedan davni biennalski projekt u kojemu sam također sudjelovao kao student i koji je nosio naslov Zvukovi grada. Išli smo Zagrebom iz četiri pravca prema centru, do paviljona na Zrinjevcu, tegleći prilično teške Nagra magnetofone kojima smo snimali najrazličitije zvukove grada. Mali je problem nastao kad smo s Nagrom, slušalicama i mikrofonima prolazili pokraj tadašnje američke ambasade na Zrinjevcu. Reći ću samo da je i tamošnja policija jasno iskazala interes za naš projekt (smijeh). Ipak, sve je, srećom, dobro završilo.

A kako poimam glazbeni Zagreb? Mislim da je glazbeni Zagreb puno ljepši i bogatiji vrt od onog kakav bismo očekivali s obzirom na društvene i ekonomske (ne)prilike. Istina, kako godine prolaze, i ja sve češće govorim o nekim dobrim, starim vremenima, sjećajući se zaista najvećih zvijezda i najboljih orkestara koji su dolazili u Zagreb, pa i na Biennale. No, u konačnici, potrebno je biti realan; nekadašnji mehanizmi kulturne suradnje koji su to omogućavali danas više ne postoje, a tržište je to koje diktira mnoge stvari, i ne uvijek u prilog kvaliteti kulturnoga života.

Čemu se najviše veselite u nadolazećem festivalskom izdanju?

Kao i uvijek, najviše me vesele praizvedbe, posebno naših domaćih skladatelja.

Možemo li možda za sljedeće izdanje Biennale očekivati i Vaš doprinos korpusu domaćih praizvedbi?

MBZ će uskoro dobiti novog direktora ili direktoricu i o programskome usmjerenju ovisi hoće li biti mjesta i za neku moju skladbu, možda ne nužno praizvedbu. Dugo već imam želju napisati operu, zna se već i njezin naslov; imam i izvrstan libreto koji je napisala profesorica Marina Biti, a teku i pregovori o njezinu postavljanju, možda baš na MBZ-u, ali sigurno ne idućem. Godina 2023. bila bi realan termin za praizvedbu opere Lennon – priče o ubojstvu tog velikana rock glazbe.

Razgovarala: Martina Bratić