Razgovor s Davorom Hrvojem

Kako gledate na poziciju jazz glazbe u okvirima Biennala, općenito uzevši, te nam recite ponešto o tom dijelu ovogodišnje selekcije za koji ste bili zaduženi upravo Vi?

Iako je podnaslov ili opis djelatnosti Biennala festival nove ili suvremene glazbe svih žanrova, jazz glazba je na Biennalu uvijek bila u sjeni tzv. ozbiljne glazbe. Razlozi su razni, ali jedan od njih svakako je, rekao bih, dvojba o percepciji jazza kao umjetničke ili neumjetničke glazbe. Iako se ta percepcija tijekom gotovo šest desetljeća djelovanja Biennala znatno izmijenila i te su razlike u velikoj mjeri umanjene, barem kad govorimo o segmentu jazza koji je na programima Biennala, pozicija na festivalu nije se promijenila. S druge strane, upravo je zahvaljujući Biennalu hrvatska publika sporadično mogla uživati u koncertima vrhunskih svjetskih glazbenika i ansambala kao što su Cecil Taylor, Art Ensemble of Chicago, Paul Bley, Piano Conclave, Louis Sclavis, Fred Frith, Uri Caine, da spomenem tek neke. Najvažnija od tih imena nastupala su u tom ranijem (ne najranijem!) razdoblju Festivala, i riječ je o glazbenicima i ansamblima koji su, na svjetskoj glazbenoj sceni, stajali uz bok velikanima poput Stockhausena, Cagea ili Pendereckog. Također, naglasio bih da je Biennale uvijek otvarao prostor glazbenicima suvremenoga hrvatskog jazza, iako na tom polju nije bilo mnogo izvođača i autora. Ipak, problem vidim u tome što je taj segment djelovanja bio zastupljen tek djelomično. Naime, nisu svi koji su to zaslužili uvijek bili predstavljeni, kao i svi oni koje smo s ponosom mogli predstaviti svijetu, jer bi to, smatram, također trebala biti uloga Festivala – da hrvatska glazbena produkcija, upravo kroz nastupe na Biennalu, postane vidljivijom izvan granica naše zemlje.

Više od možda svih glazbenih žanrova, jazz zahtijeva scenu. Najčešće je vezan upravo uz središnje gradove i njihovu glazbenu ponudu. Kako se iz Vašeg kuta interpretira ovogodišnja tema „Glazba – prostor – grad – zvuk“?

Sva su četiri pojma usko vezana za jazz. Dakle, ovdje ne govorimo samo o jubilarnome izdanju Biennalea. Glazba: jazz je, nakon tek stotinjak godina postojanja ipak nova glazba, a onaj njezin dio koji vežemo uz avangardu, atonalnost i slobodnu improvizaciju čita se kao blizak načelima djelovanja Biennala. Prostor: jazz je glazba raznih prostora. Neki ga vole – bez obzira na to o kojem se podžanru jazza radilo – u zadimljenim klubovima, neki u šminkerskim koncertnim dvoranama, neki na ulici ili u muzeju, neki u procesiji gradskim ulicama, neki u kafiću, neki na hotelskoj terasi, neki u planinarskom domu... Sve su to legitimni prostori za konzumiranje jazza, a mnogi od njih korišteni su za koncerte na Biennalu. Naime, upravo je to već dugo sastavni dio filozofije Festivala. Grad i zvuk: jazz je svakako urbana glazba, nastala u gradskoj sredini. Jazz je glazba koja određuje zvuk grada, čiji zvuk dopire iz raznih prostora, uz čiji zvuk grad živi. Tako će biti i na ovogodišnjem MBZ-u. Jazz će zvučati iz klubova kao što su Kontesa i Kulturni centar Mesnička, ali i Gradskog kazališta Gavella, koji je već godinama jedan od koncertnih prostora Biennala. Ulica će također zvučati jazzom. Naime, Ratko Vojtek će biti 'biennalski ulični svirač', a u njegovim je izvedbama jazz često prisutan, u većoj ili manjoj mjeri, kao što će to biti i ove godine.

Kao ime koje ponajprije vezujemo uz jazz novinarstvo i promicateljske aktivnosti 'jazza u Hrvata', veseli nas (a što će svakako jazz entuzijasti dodatno potvrditi) da ste dio Programskoga odbora jubilarnog Biennala. Kako je do sada tekao rad na MBZ-u, što Vas veseli i što Vas užasava?

Drago mi je što energiju ne trebam trošiti na nešto što me užasava, jer toga nema. Ako i ima, to je nešto što uspješno rješavaju producentice, koordinatorice. Kolikogod rad Programskog odbora zahtijeva odgovornost, lucidnost, brze reakcije i veliku informiranost članova, a svaki je verziran za određeno područje, svi dogovori odvijaju se konstruktivno, bez napetosti, uz uzajamno poštovanje i prihvaćanje kompetentnosti svakoga člana. Svi iznose svoje mišljenje koje je podložno raspravi i zajednički donosimo odluke, uvijek s istim stavom – osmisliti što bolji program. Veselje je raditi u takvu okružju, a to ponajprije ovisi o karakteru osoba, što se pokazalo jako važnim. S ovim ljudima – članovima ovogodišnjega Programskog odbora – radio bih bilo što.

Saksofonist Jon Irabagon podrivač je jazz forme – rečenica je kojom se otvara njegova službena biografija. Što su za Vas bile ključne komponente da upravo Irabagona predstavite kao krunskog interpreta ovogodišnje jazz selekcije Biennala?

Da nije podrivač, provokator, buntovnik, dekonstruktor, izazivač, ne bi bio kandidat za nastup na Biennalu. Kao glazbenik koji istražuje nove mogućnosti glazbala (saksofonist je) i stila (jazzist je širokih pogleda na glazbu) on donosi inovativan pristup, zbog čega je iznimno tražen i ostvaruje suradnje s jazz elitom, usporedno s vlastitim projektima. Nakon što sam imao prigodu slušati ga više puta, shvatio sam da u njemu možemo dobiti umjetnika koji će ostvariti nešto više od samo jednoga koncerta. Tako će Irabagon održati glazbenu radionicu, što se pokazuje višestruko važnim, između ostaloga i zato što na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji još ne postoji odjel za jazz. Održat će solistički nastup, a pridružit će se i Zagrebačkome kvartetu saksofona. Irabagon za tu prigodu piše i novo djelo, a s Kvartetom će praizvesti i skladbu Zorana Šćekića. Dakle, ugledni strani glazbenik sudjelovat će u praizvedbi djela jednoga hrvatskog autora. Taj će koncert biti svojevrsni crossover ili glazba treće struje, što je također tradicija Biennala. Veseli me, također, da će taj koncert biti organiziran u koprodukciji Biennala i Jazz.hr-a i bit će sastavnim dijelom obiju manifestacija. Naime, mnogi od glazbenika koje sam prije spomenuo nastupili su u sklopu obaju projekata, što se pokazalo sjajnom, višestruko korisnom suradnjom.

Na kraju, recite nam još što za Vas znači iskustvo rada na Muzičkome biennalu Zagreb?

Prije svega – veliku mogućnost učenja. Uz ove suradnike, članove Programskoga odbora, mogu naučiti puno o raznim aspektima organizacijskoga djelovanja. Kroz taj sam rad i sebi samome približio realizaciju i nekih vlastitih željenih projekata. Primjerice, već dugo razmišljam o spajanju jazz glazbe s baletom i slikarstvom te o takvom jednom projektu već godinama razgovaram s uglednim američkim kontrabasistom Reggiejem Workmanom, a bilo bi u to sjajno uključiti i hrvatske jazz glazbenike koji su ujedno slikari. Kao sličan primjer naveo bih baš nastup pijanista Davida Gazarova na jednome od prošlih Biennala. Riječ je, dakako, o zahtjevnim projektima koje treba planirati mnogo unaprijed, ali razmišljam naglas i reći ću – ne bi li to bili zanimljivi projekti već za neki budući MBZ?

Razgovarala: Martina Bratić