Razgovor s Damirom Martinovićem

Poznajemo Vas kao glazbenika zaista najširih interesa i aspiracija. Što u Vašemu osobnom imaginarnom muzeju označavaju tri riječi – Muzički biennale Zagreb?

Na to pitanje mogu odgovoriti samo osjećajem. Osjećajem koji sam imao prateći nasumično neka koncertna događanja dulje vrijeme.

Postoje glazbene gozbe izvan 'onoga što poznajemo'. Nažalost, zbog interneta smo uvjereni da smo uključeni u sve i da nas ništa više ne može ugodno ili neugodno iznenaditi. To, naravno, nije istina; internet reagira na dva-tri podatka i stalno vam šalje isti kod. To je kao da ste stalno u bijeloj majici i za rođendan dobijete opet bijelu majicu. Svijet je otupio u mediokritetskom korektnom bivanju i ne sjeća se kako je to kada te netko iščupa iz zone komfora i suoči te s nečim što još nikada nisi čuo ili vidio. Biennale ima svoje programske selektore i oni mnogo toga znaju i istražuju kako bismo mi osjetili senzaciju vrhunskog. Ponekad to uspije, a ponekad ne.

Programski je odbor ove godine okupio glazbene profesionalce iz različitih polja djelatnosti. Što biste rekli da je Vaš forte u takvom rasteru?

Možda im je trebao netko tko nije iz njihova svijeta. I taj bi se spoj onda pogotovo mogao ogledati u Biennalu: spajati nešto nespojivo. Iskreno, ovdje se nalazim, barem mi se tako čini, kao autor koji može pomoći u nepredvidivome te autorski popularnijem izboru nekih gostiju. Od najranije mladosti slušam svakakve vrste glazbe i negdje po putu čuo sam Kelemena na radiju i to mi je ostalo kao „slatka tajna nekakve klasične glazbe“ koja se može zvati... Kako god. A onda me dotakla vijest o festivalu koji je uz takva imena imao i Gang of Four (1981.), to mi je bilo strahovito uzbudljivo. Na tom primjeru možemo vidjeti da postoji način da se nađu i privuku mladi slušatelji poput mene tada i da to ne mora biti rezultat slučajnog prebiranja po radiopostajama. Mada, evo, u mojemu slučaju te i takva epizoda katkada može definirati kroz život. Danas je sve lako dostupno, no pronaći 'stvar' koja će te u potpunosti ispuniti, smatram da i dalje nije tako lako. Muzički biennale Zagreb zasigurno je adresa koja otvara vrata u istraživanje; u neke nove susrete i neka drukčija iskustva.

Promotrimo Muzički biennale Zagreb kao manifestaciju koja se, usprkos svojoj radikalizirajućoj dispoziciji, ipak na određeni način 'povija' zakonitostima tradicije i klasičnosti. Kako Vi, pogotovo kao umjetnik čiji je izričaj često 'ples na žici' između tradicije i avangarde, vidite taj suodnos?

Klasika, jednako kao i jazz ili bilo kakva glazbena alternativa, može također upasti u neke srednjostrujaške udobnosti unutar vlastitih pozicija. S druge strane, možda sam ja naprosto uvijek naletio na neke jako zanimljive situacije u glazbenim povijestima ili jednostavno volim „sveee“ vrste glazbi. Nema pravila. I ima i nema. Tako je i moje bivanje i sudjelovanje u ovim biennalskim prostorima mali doprinos tim istim presijecanjima. 

Rijeka, Vaš rodni grad, ali i grad koji je postao sinonim jednoga kolopleta glazbenih žanrova, uistinu živi vezu s glazbom. Iz kakvih glazbenih vizura Vi promatrate Zagreb?

Ima nekih ljudi i nekih događanja vrijednih pozornosti. Svakako. No, ne vidim ga kao glazbeni grad po mojemu ukusu. U posljednje vrijeme surađujem i veselim se Frani Đuroviću, a nedavno sam gledao i Mikrotonalni festival Zorana Šćekića. To je Zagreb sada. Za mene. Matija Dedić – također obožavam. S druge strane, Ivanka Mazurkijević je iz Velike Gorice.

Osim točaka iz Vaše selekcije, što svakako nećete propustiti iz programa ovogodišnjega Biennala?

Ja sam još predlagao: Aphex Twin, Flying Lotus, Amon Tobin, Autechre, Plastikman... Želje koje su ostvarene te koje bih preporučio svakako su: Brandt Brauer Frick Ensemble, iste večeri Brandt Brauer Frick DJ SET. Tu će se kombinirati minimalistički techno i orkestralni instrumenti, a nakon prvoga dijela koncerta slijedi spomenuti DJ SET.

Rolf Wallin (The Otheroom) donosi nam ne samo koncert, nego čitavu kazališnu predstavu s genijalnom koreografijom i scenografijom. Glazbenike koji sjede na svijetlećim mobilnim kubusima koji se kreću unutar prostora u kojem se nalazi publika, uz nesvakidašnju elektroničku komunikaciju sa skladateljem, nipošto ne bi trebalo propustiti.

Eivind Buene i Ansambl Cikada, nevjerojatan, sjajan norveški skladatelj, književnik...

Heiner Goebbels i još svašta zanimljivo!

Što je bila najljepša, a što najteža komponenta rada na Festivalu, barem do sada?

Najteža mi je bila noć prije prvog sastanka. Naime, jedan od članova Odbora poslao nam je silnu količinu stranica s notama, partiture... Kako ne znam ni jednu jedinu notu, nisam znao što me čeka na tom sastanku. Mogu reći da sam se prvi put nakon poroda stvarno uplašio; morat ću pred svima čitati note, možda neki dio odsvirati na harfi?! Napomenuli su da je partitura iznimno komplicirana. Zaboljeli su me istoga trenutka glava i trbuh, umislio sam da imam temperaturu i rekao sam samome sebi da je najbolje da tako bolestan ostanem kući.

Kad sam se ipak odlučio otići na sastanak, najljepše je bilo čuti snimke tih nemogućih nota Eivinda Buenea i mnogih drugih izvođača. Biennale je za mene uvijek predstavljao vrata u neku novu glazbu iza koje stoje ljudi istančanog ukusa i savjetuju ti koje gljive treba brati.

Razgovarala: Martina Bratić