Razgovor s laureatima prošlogodišnjeg 5-Minute natjecanja

Ove godine obojica se vraćate u Zagreb na Muzički biennale. Zbog čega ste najviše uzbuđeni?

Daniele Gasparini: Najsnažnija emocija je ona koja se uvijek javlja pri prvoj izvedbi novog djela, a u ovom je slučaju još i snažnija, jer se radi o djelu do kojeg mi je jako stalo i u koje sam skladajući uložio mnogo vremena i energije. Također sam uzbuđen zbog toga što ću opet susresti Filipa Faka i surađivati s njime, kao i s Arijem Rasilainenom te jednim tako istaknutim orkestrom poput Simfonijskog orkestra HRT-a.

Bruno Vlahek: Svaka izvedba je novo i drukčije iskustvo, i to je već nešto što proizvodi uzbuđenje, posebno kada se odvija u sklopu događanja tako duge i utjecajne povijesti, uz bok izvrsnim izvođačima. Festival poput Muzičkog biennala Zagreb je prigoda da se razmijene ideje, da se čuje neka nepoznata glazba, da se steknu nova poznanstva i da se uhvati korak s trenutnim zbivanjima u suvremenoj glazbi.

Što kažete na biennalsko iskustvo otprije dvije godine? Kako je na Vas utjecalo sudjelovanje u natjecanju?

DG: Iskustvo prošlog Biennala je nedvojbeno bilo vrlo pozitivno. Stvaranje novih djela trebala bi biti glavna svrha svih vrhunskih festivala suvremene glazbe. Ja sam, štoviše, doista cijenio ideju da po narudžbi napišem novi klavirski koncert za natjecanje, jer su takve prilike iznimno rijetke. Na Muzičkom biennalu Zagreb 2017. skladatelji iz cijelog svijeta testirali su i demonstrirali svoje vještine te im je bilo omogućeno da predlože vlastitu ideju klavirskog koncerta koja ni s čim nije prethodno uvjetovana. Ove godine mi se ispunila dugogodišnja želja da napišem veliko orkestralno djelo inspirirano romanom Nevidljivi gradovi Itala Calvina. Bez nekog velikog izdavača ili organizacije koja bi takvo što poduprla, smatram da je danas veoma teško ostvariti projekt koji zahtijeva veliki orkestar i dostupnost sredstava. Stoga ovaj koncert bez podrške MBZ-a ne bi još ni ugledao svjetlo dana.

BV: Ono što sam predstavio na natjecanju značajno je utjecalo na moj skladateljski stil općenito, najviše stoga što sam prvi put u svoje skladbe uvrstio neke šire tehnike, poput, primjerice, prepariranog klavira. Sve što sam istraživao u tom području otvorilo mi je nova vrata i taj je element našao svoje mjesto i u nekim od mojih nadolazećih djela. Drugi aspekt bilo je upoznavanje kineskog folklora i filozofije, koji su mi pomogli da iznađem nove boje i izražajne mogućnosti u glazbi. Dubinski sam promišljao što bih mogao učiniti unutar vremenskog ograničenja od svega pet minuta i iz toga je proizašlo vrlo originalno djelo. Dirnula me činjenica da su i žiri i publika to prepoznali.

Jeste li se ikada susreli s nečim sličnim u skladateljskoj praksi kada govorimo o „izokretanju“ muzičkog žanra, kao što je bio slučaj sa skladbama za 5-Minute Piano Concerto?

DG: Ne, u stvari nisam nikada prije skladao ništa slično i moram priznati da mi je to bio veliki izazov. Svakako je zahtjevna provjera skladateljskih vještina kada morate jednu ideju sabiti u pet minuta i dati joj muzičku formu te je razviti i dovesti do prirodnog zaključka.

BV: Ono što mi se čini najsnažnije kod natjecanja 5-Minute Piano Concerto je to da izvlači čistu esenciju muzičke ideje u sažetom obliku. To ili funkcionira ili ne. Nema ni vremena ni prostora za dugačke razrade i popunjavanje praznina. U određenom je smislu to slično kuhinji u kojoj nije važna količina hrane, nego samo kvaliteta sirovih namirnica te njihova obrada i okus, koji ne smiju iznevjeriti. Sudjelovao sam u sličnom projektu 2010. godine, na ISCM-ovom festivalu World New Music Days, koji se tada održao u Sydneyu. Ideja je bila da skladamo djelo u jednom danu i rezultat je bio fantastičan.

Recite nam nešto o Vašoj ovogodišnjoj skladbi.

DG: Kao što sam spomenuo, moj koncert je inspiriran Calvinovim Nevidljivim gradovima. Dvije su mi stvari uvijek zapinjale za oko dok sam opetovano iščitavao to djelo: nadrealna dimenzija, dimenzija sna u kojoj se odvija igra mašte, počevši od stvarnog dojma koji se analizira, cijepa i rastavlja, da bi onda ponovo bio sastavljen i projiciran u sam san, mjesto gdje se mašta nanovo izgrađuje. Zatim je tu prodorna i jasna, blistava i precizna proza kojom se ta ponovna izgradnja ostvaruje.

I tako glazba ovog djela – koje je proizašlo iz strogih i transparentnih skladateljskih procesa, i u kojem je komponenta sna i vizije jaka, unatoč tome što u sebi ne sadrži ništa opisno ili ekspresionističko – teži uvesti slušatelja u mentalno kazalište puno događaja, pobuda i unutrašnjih krajolika.

Osim poetičkih i estetičkih sugestija koje sam izvukao iz Calvinovih Gradova, na muzičku izgradnju su također dubinski utjecala njihova fantastična arhitektonska zdanja. Primjerice, u Smeraldini (vodenom gradu), zamršeni polifoni klavirski dio i kompleksni kontrapunktni obrazac aludiraju na mrežu putova koji prolaze kroz grad i na ideju da je kombinacijom dijelova različitih pravaca, bilo da se radi o krutima ili tekućima, onima iznad ili onima ispod zemljine površine, uvijek moguće stići na isto mjesto, samo na drukčiji način. Što će reći da i izvorni muzički raspored slijedi različite putanje i da se izvorni muzički materijal sagledava i proučava s različitih stajališta u svojim kaleidoskopskim kretanjima timbra, harmonije i kontrapunkta, a da ipak ne gubi svoja originalna specifična svojstva i da uvijek vodi na isto odredište.

Tako je u Ottaviji (gradu od paukove mreže) muzička struktura ispletena poput paukove mreže, po uzoru na način gradnje i geometrijske odnose pravih paukovih mreža. U Valdradi (gradu ogledala) načelo spekulacije utječe ne samo na muzičku formu, nego i na svaku figuru, ritam, gestu ili boju zvuka u muzičkom vremenu i prostoru. Posljednji stavak Olinda (rastući grad) razvija se iz jedne točke, minimalnog oblika – jednog tona (na klaviru) ili pak polutonskog intervala (u orkestru) – koja se postupno širi i povećava, s tendencijom da prožme ponuđeni slog i zvukovni prostor. A svi novi minimalni oblici se uvijek uzdižu i rastu unutar onih prethodnih, koji se već šire, isto kao i Calvinove Olinde.

BV: Za ovu prigodu je Programski odbor Muzičkog biennala odabrao Gudački kvartet, jednu od mojih najranijih skladbi. Napisao sam je još 2005., dok sam bio student na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, netom prije nego što sam otišao u Švicarsku kako bih nastavio obrazovanje i katijeru u inozemstvu. Praizveo ju je i snimio Zagrebački kvartet. U međuvremenu je uspješno izvođena u mnogim zemljama i veseli me što će opet biti izvedena u Zagrebu. To je mladenačko djelo puno energije, a opet prepuno osobnih introspektivnih misli – posebno Intermezzo i završna Passacaglia. Naslanja se na bogatu tradiciju literature za gudačke kvartete, posebno na Bartóka i Šostakoviča, čiji se utjecaj u njoj može čuti. Riječ je o kompaktnom djelu koje iziskuje visok stupanj međusobnog razumijevanja i senzibiliteta izvođača.

Razgovarala: Martina Bratić