Priča umjetničke ravnateljice

 

Koja su tvoja prva sjećanja na MBZ? 

Zapravo je apsurdno, no ja nemam nikakvih sjećanja na Biennale iz svojega djetinjstva, sredina i kuća u kojoj sam odrasla dale su mi puno ljubavi za glazbu i umjetnost, ali očito je da suvremena glazba nije igrala snažnu ulogu. No, počela sam pratiti MBZ u svojim takozvanim teenagerskim godinama te sam uvijek bila očarana produkcijama velikog sastava poput orkestra i zbora u dvorani Lisinski.

 

Kad smo kod prvih stvari – ti si prva žena na čelu MBZ-a, nakon šezdeset godina, osjećaš li u tom smislu dodatnu nijansu svoje uloge? 

Pri odabiru programa osjećam se odgovornom za svjesnu ravnotežu spolova pri odabiru skladbi. Činjenica da ima odličnih dirigentica, a još uvijek imaju premalu zastupljenost u programima festivala, ponukala me pozvati dvije internacionalno priznate ličnosti da preuzmu dirigentsku palicu. Gledajući prošle programe Biennala, primjetila sam i da je akuzmatička glazba zapostavljena, a prije svega skladateljice te vrste glazbe nisu dovoljno eksponirane, tako da sam u programskoj suradnji s GRM INA institutom osmislila koncert imena „heroine akuzmatičke glazbe“. Kvaliteta je uvijek zvijezda vodilja i ne radim kompromise na temelju nečijeg spola, no želim svjesno postupati u sadašnjosti, kao i na neki način ispraviti zapostavljanje žena pri odabiru programa u prošlosti. I smatram da bi bilo uistinu sramotno u 21. stoljeću ne težiti ravnoteži između spolova. Na tom području ima još dosta posla i trebali bi svi organizatori osvijestiti takvo razmišljanje.

 

Festival ovakvog kapaciteta zamišljam kao jedno prilagodljivo umjetničko djelo koje za svako svoje novo izdanje mijenja boju, strukturu i formu

 

 

S obzirom na iskustvo života i umjetničkog djelovanja u inozemstvu, koje su ti bile misli vodilje kada si postavljala smjernice za ovogodišnji program, što ti je bilo posebno važno? 

Uvijek na to odgovorim – svestranost! Scena suvremene glazbe vrlo je bogata i grana se na velik broj mikro-stilova i ličnosti, upravo mi je to bilo važno prikazati, tu širinu kreativnosti i obilje stvaranja, izaći iz akademskih okvira, ali i kroz festival početi stvarati jednu vrstu zajedničke platforme koja ujedinjuje što više kreativaca i publike svih smjerova i godišta.

 

Koje stvari vidiš i možeš izdvojiti kao drukčije u odnosu na prethodne festivalske godine? 

Nažalost, u ovom bih trenutku rekla – pandemija i potresi. Ja, zapravo, pri prvom festivalu pod svojim umjetničkim ravnateljstvom uopće neću imati osjećaj što to znači doživjeti intenzivan biennalski tjedan.

 

Spletom okolnosti, ovogodišnji je Biennale drukčiji i po periodu u kojem se događa, kako ste se s time uhvatili ukoštac? Vidite li u tome i neke moguće prednosti? 

Smatram da je poanta festivala objediniti publiku i actove u jednom periodu koji je dinamičan i intenzivan, tako da je ovo dijeljenje na blokove kompromis s obzirom na situaciju. S druge strane, često se i ne može popratiti sve programe koje se želi upravo zbog toga jer je sve zgusnuto unutar jednog tjedna, dakle gledam na ovogodišnju inačicu kao jednu vrstu eksperimenta.