Petar Milat: "Tiny Nothings" – John Cage u Zagrebu 1985.
Od 2003. do 2011. godine Multimedijalni institut (MaMa) i njegov kustos Petar Milat ugošćavali su u sklopu Muzičkog biennala Zagreb vodeće predstavnike suvremene glazbe i teorije, među kojima su ansambl Zeitkratzer, Christian Fennesz, Maja Ratkje, Ikue Mori, Stephan Mathieu, Peter Szendy, Jonathan Sterne, Mladen Dolar te mnogi drugi. Od 2012. nadalje Multimedijalni institut organizirao je i projekt posvećen Lucu Ferrari i njegovu legendarnom djelu Presque Rien No. 1, snimljenom 1968. u Veloj Luci na otoku Korčuli, u kojemu su sudjelovali glazbenici Lawrence English i Thomas Köner, filmaši Ana Hušman i Davor Sanvincenti i pisac László Krasznahorkai.
Za MBZ 2019. planiramo Tiny Nothings – novi projekt i posvetu jednom od najčuvenijih događaja u povijesti ovog Biennala: svjetskoj premijeri skladbe A Collection of Rocks Johna Cagea, održanoj 19. travnja 1985. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog.
Kako je rekao Cage u svojim uvodnim bilješkama iz 1985.: "André Dimanche me je 1982. godine zamolio da dizajniram naslovnicu za svoju knjigu Mushroom Book u prijevodu Pierrea Lartiguea. Dio je to serije od petnaest knjiga pod naslovom Editions Ryan-ji, od kojih su sve imali meki uvez od papira koji podsjeća na grabljeni pijesak. Moj je prijedlog naslovnice knjige, koji je i prihvaćen, bio da nacrtam nekih petnaest kamenja (petnaest je broj kamenja u vrtu Ryoan-ji u Kyotu) smještenih u točke prema Knjizi promjene (I Ching) na rešetki veličine naslovnice s preklopom.
U siječnju 1983. otišao sam u Crown Point Press napraviti bakrorez i ponio sam tih istih petnaest kamenja sa sobom, no uskoro sam otkrio da se ono što se može napraviti olovkom na papiru ne može napraviti iglom na bakru. Misterij postignut olovkom nestao je, a pojavio se na bakru tek kada se broj kamenja pomnožio (225:15 x 15; 3375:15 x 15 x 15).
Već dugi niz godina imam veliki unutarnji vrt u New Yorku. Na to me potaknuo piramidalni svjetlarnik veličine 6x6 m i jedanaest velikih prozora na istočnoj i južnoj strani. Trenutno u njemu imam više od dvjesto različitih biljaka između kojih sam stavio velika i mala kamenja koja sam donio sa svojih turneja ili su mi ih autom donijeli drugi, nakon što sam ih sam odabrao na lokaciji, npr. Ray Kass iz New Rivera u Virginiji ili Irwin Kremen iz Duke Foresta u Sjevernoj Karolini. Premda nisam prihvaćao skulpture kad sam bio mlađi, sada sam otkrio da mi se sviđa nepomičnost i spokoj kamena na mjestu.
S druge je strane tih jedanaest prozora buka Šeste avenije, koja ne prestaje cijele noći. Dok sam spavao, otkrio sam način pretočavanja protuprovalničkih alarma (neprestani, nepromjenjivi i uporni zvukovi u New Yorku) u Brancusijeve slike. Tako sam pronašao zadovoljstvo ne samo u nepredvidljivu, promjenjivu zvuku gradskog prometa kao i ranije, već i u nepomičnim i neprestanim zvukovima vezanima uz moderne naprave i komfor (hladnjak, ovlaživač zraka, računalo, odziv itd.).
U knjizi Salta Sellera The Writings of Marcel Duchamp pročitao sam: Glazbena skulptura: zvukovi koji traju i kreću s različitih mjesta i oblikuju zvučnu skulpturu koja traje. Upravo sam to želio postići s A Collection of Rocks. Ovo je za Marcela Duchampa koji je, prema njegovim riječima, bio pedeset godina ispred svojeg vremena i koji ne bi trebao pasti u zaborav.
Imamo petnaest kamenja. Svaki je načinjen od tri, četiri ili pet zvukova. U izvođačkom je prostoru šezdeset i pet točaka. Dvadeset i dvije različite grupe glazbenika proizvode zvuk, a svaka je podijeljena na dva dijela kako bi ton mogao trajati; druga grupa nastupa nakon prve kada prva počne gubiti dah. Nema dirigenata, već svaka grupa ima dva kronometra. Svaka grupa nastupa tri puta s tri različite točke u prostoru. Djelo traje dvadeset minuta. Mogu se izvoditi i dulje verzije djela (11/2, 2, 21/2, 3 puta duže od trenutne verzije). Glazbenici se moraju kretati da bi svirali iz drugih pozicija. Publika se može slobodno kretati. Vratili smo se u svijet prometa, kod kuće, odnosno u vlastito vrijeme."
Umjetnici koji pokreću Tiny Nothings 2019. godine – Taylor Deupree, Bruce McClure, Alex Mendizabal, Hrvoslava Brkušić i Hrvoje Nikšić – dijele s Cageom mnoge od njegovih estetskih sklonosti te se nadamo da će njihovo traganje za novom plastičnošću zvuka, posrednom geologijom i glazbom imati jednaku reakciju na imperative našeg trenutnog vremena.
Petar Milat