Obiteljski trio na 30. MBZ-u: Filip, Lovro i Goran Merčep

Odredimo se najprije zajedno u odnosu na Biennale – Filipe i Lovro, koji je ovo put da nastupate na Biennalu? Gorane, brojite li Vi još uopće?

Filip: Meni je ovo prvi put da nastupam sa svojim projektom. Nicolas (Sinković, op.a.) i ja surađujemo kao duo projekt od 2016.godine, u sklopu kojega smo nastupali na brojnim domaćim i inozemnim festivalima. Nicolas i ja nastupili smo i na prošlome i pretprošlom izdanju MBZ-a, ali u sklopu ansambla koji je radio projekte mini opere (2015.) te 5-minutne klavirske koncerte (2017.).

Lovro: Ovo je drugi put da nastupam na Biennalu. Prvi put sam na Festivalu nastupio još kao student.

Goran: Zaista ne brojim. Rijetka su izdanja Biennala na kojima Zagrebački kvartet saksofona, čiji sam član, nije sudjelovao. Uvijek smo se radovali nastupima na Biennalu; atmosfera na Festivalu oduvijek je bila vrlo specifična i kreativna, ispunjala nas je onim posebnim osjećajem sustvaranja jer smo u mnogo slučajeva tek u tom okruženju upoznali skladatelje čija smo djela svirali, i svi su imali specifične izvedbene zahtjeve.

Filipe i Lovro, nastupali ste diljem Europe, pa i šire, te sada ponovo izlazite pred domaću publiku u okviru Biennala. Što za Vas ovaj nastup predstavlja?

Filip: Biennale je veliki festival koji je jedan od glavnih pokretača u procesu razvitka suvremene hrvatske glazbe. Mislim da smo svi od malih nogu potajno maštali o sviranju na Biennalu te mi je iznimno drago da ću s Nicolasom predstaviti djela Maka Murtića i Ivane Kiš u Muzeju suvremene umjetnosti.

Lovro: U Hrvatskoj je uvijek najljepše nastupati, ali postoji određena odgovornost kada nastupam pred domaćom publikom. Ta se odgovornost obično manifestira pozitivno u obliku dodatnih priprema svakog najmanjeg detalja za nastup. Sretan sam da i dalje imam prilike nastupati u Hrvatskoj, iako već desetu godinu živim u inozemstvu.

Gorane, učinite jedan izvođački, osobni presjek Biennala od vaših početaka nastupanja na njemu do danas – kako vidite taj razvoj i promjene? Je li vas Biennale možda u nekom smislu pratio ili odredio?

Biennale je u svojim počecima svakako temeljito utjecao na upoznavanje naše sredine sa suvremenim događanjima u umjetnosti, a sukladno je tome i oblikovao i usmjeravao razvoj mladih generacija. Sjećam se da smo kao studenti osamdesetih godina jedva čekali nova Biennala, provodili cijele dane po koncertima i trčali od pozornice do pozornice željni novih spoznaja. Mislim da se taj entuzijazam kod novih studentskih generacija u nekoj mjeri izgubio, ali se svesrdno nadam da je to samo privremeno.

Jednako tako, Filipe i Lovro, usporedivši festivale u svijetu, s primjerice onime što Biennale donosi, koja su Vaša zapažanja?

Filip: Nina Čalopek i Tomislav Oliver rade fantastičan posao. Iznimno su profesionalni i svojim angažmanom mogu zaista služiti kao primjer svim festivalima u Europi, pa i šire. Logističke komponente funkcioniraju, i impresioniran sam time koliku slobodu su nam dali u planiranju i realizaciji našega projekta. Prva faza traženja lokacija i planiranja same izvedbe projekta prošla je veoma glatko i, još važnije, za nas jako motivirajuće.

Lovro: Iz mojega ugla posebnost Biennala leži upravo u činjenici da cijeli grad živi taj festival. Događaji i koncerti održavaju se po cijelome gradu i njegovo se tkivo pretvori u jedan izlog suvremene klasične glazbe. U inozemstvu su festivali ovakvoga tipa obično vezani za jednu ili maksimalno dvije lokacije, pa te povezanosti glazbe i grada, rekao bih, nedostaje.

Filipe, recite nam nešto o suradnji s Nicolasom Sinkovićem. Također, kako teku pripreme za nastup na Biennalu?

S Nicolasom je uvijek lijepo raditi, a s obzirom na to da smo već dugo dobri prijatelji, vrlo se brzo pronađe rješenja za svaku ideju. Drago mi je da smo uspjeli krenuti u suradnju s Makom Murtićem, našim mladim skladateljem, koji će sigurno napisati veoma zanimljivo djelo. Trenutačno komuniciramo mailom, ali svatko zasad zna svoju zadaću te se svi veselimo probama koje će početi početkom travnja.

Lovro, s kojim se projektom Vi predstavljate publici na ovogodišnjem MBZ-u?

Jako se veselim nastupu na ovogodišnjem Biennalu jer ću imati prigodu praizvesti Koncert za alt saksofon i gudače našeg sjajnog kompozitora Davorina Kempfa, čiju sam jednu drugu skladbu, naziva In modo classico, za kvartet saksofona i komorni ansambl, već imao čast praizvesti. Ovo je prvi put da Davorin Kempf piše solističku skladbu za alt saksofon i neizmjerno me veseli da ju je napisao za mene i da ću je upravo ja praizvesti na Biennalu.

Gorane, recite nam nešto o svojemu nastupu na ovom jubilarnom Biennalu. O kakvu je projektu riječ?

Ove godine sviramo s iznimnim glazbenikom, američkim saksofonistom Jonom Irabagonom, koji će ovom prigodom svirati na vrlo rijetkom mezzosopran saksofonu. Zajedno ćemo, kao kvintet, praizvesti skladbu koju je napisao Irabagon i izvesti još jednu praizvedbu Zorana Šćekića. Svi se zaista radujemo suradnji s Jonom, koji njeguje nevjerojatan senzibilitet prema spoju tradicionalnog i suvremenog jazz izričaja.

Filipe i Lovro, kako gledate na ovaj generacijski spoj s ocem Goranom Merčepom, veteranom biennalske izvođačke prakse? Što smatrate da biste mogli naučiti od oca?

Filip: Lijepo će biti imati knjižicu 30. muzičkog biennala Zagreb, na kojemu smo sva trojica nastupili. Od oca smo zaista beskrajno mnogo toga naučili tijekom odrastanja. Izuzev stvari vezanih uz instrument, naučili smo i kako komunicirati sa skladateljima, koja pitanja pravodobno postaviti te kako se nositi s velikom količinom posla i očekivanja.

Lovro: Zbog oca sam zavolio suvremenu glazbu, a njegove nastupe na Biennalu pratio sam od malih nogu. On mi uvijek daje dobre savjete o karijeri i svojim mi iskustvom pomaže u mnogim odlukama. Naravno, sve to bez iznimke teče i u dogovoru s majkom, čija je uloga uvijek jednako važna u cjelokupnome procesu.

Što Vi, Gorane, imate naučiti od Filipa i Lovre? Razmišljate li možda i o kakvom zajedničkom projektu u skorijoj budućnosti?

Lovro i Filip su, na moju radost i ponos, izrasli u vrlo odgovorne i sposobne glazbenike i nadam se da će cijeli život uživati u muziciranju kao što sam i ja. Oni su dio mlade generacije glazbenika koja se lako kreće po svijetu i čiji je perimetar djelovanja puno širi nego prije, upoznaje veći krug glazbenika i razvija novi pristup umjetnosti, nužan za preživljavanje u tržišnim uvjetima. Nitko neće biti sretniji od mene ako nam se jednoga dana umjetnički smjerovi preklope...

Filipe, naš ste mladi majstor marimbe, repertoarno uzevši – mladoga instrumenta čije vrijeme na pozornicama vjerojatno tek dolazi. Kako gledate na suvremenu glazbu, čije je vrijeme, također repertoarno gledajući – uvijek ono koje tek, čini se, ima stići?

Naš solo repertoar uglavnom se sastoji od suvremenih kompozicija (uz pokoju iznimku), a u tom se izboru zaista mogu pronaći remek-djela. Naravno, u tom se velikom repertoarnom korpusu nailazi na mnoge različite skladbe, ali meni su osobno djela iz razdoblja sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih – najzanimljivija. Upravo se pripremam izvesti i Vibrafoniettu Ive Maleca za vibrafon i gudače. Ta kompozicija apsolutan je dragulj i neizmjerno sam ponosan na činjenicu da je mogu predstavljati kao dio svoje kulturne baštine.

Lovro, sa svojim kvartetom saksofona Ardemus također izvodite suvremenu glazbu. Gdje sebe sama smještate prema glazbenim afinitetima? Kakvo mjesto za vas osobno, kao izvođača, ima suvremena glazba?

Suvremena glazba nudi slobodu koju možda glazba iz razdoblja klasike ili romantizma ne nudi. Note su tu samo kao smjernica i većina se skladbi može interpretirati na više načina, što ne ukalupljuje interprete. Smatram da suvremena glazba, uz staru glazbu i jazz, nudi najviše mogućnosti za individualnu interpretaciju i stvaralačku slobodu.

Gorane, već ste desetljećima, što solistički, što komorno, uronjeni u izvođenje suvremene glazbe. 'Osjeća' li izvođač tu i takvu glazbu ikako drukčije (od nekih drugih, 'klasičnijih' zvukova i ideja)?

Izvođenje suvremene glazbe uvijek je izazov jer proširuje umjetničke horizonte. To nije lako jer zahtijeva dodatne napore u istraživanju novih puteva glazbe i tehničkih proširenja samoga instrumenta. Svakako je privilegij biti u društvu s umjetnicima koji su posvećeni novoj glazbi, i to nas inspirira da aktivno sudjelujemo u vibrantnoj umjetnosti sadašnjice.

Filipe i Lovro, obojica se dalje školujete u Amsterdamu, gdje trenutačno i živite. Podijelite s nama svoj željeni petogodišnji plan.

Filip: Uh, teško mi je složiti i petodnevni plan (smijeh)! Plan je raditi, napredovati, učiti... Puštati stvari da idu svojim tokom i prilagođavati se već nekako putem.

Lovro: Svirati, upoznavati nove kulture i zemlje, i uživati u onome što radim.

Gorane, priželjkujete li potiho da se podmladak vrati u Hrvatsku i, na određeni način, nastavi vašim stopama?

Iskustvo pokazuje da velik broj naših umjetnika koji djeluje u inozemstvu nije aktivno uključen u umjetnička događanja u Hrvatskoj, iz ovih ili onih razloga. Volio bih da se takve okolnosti promijene i tada ću biti sretan da se moji sinovi vrate u Hrvatsku.

Razgovarala: Martina Bratić