MBZ za VELIKE malene
Muzički biennale Zagreb ponovno stvara program za djecu i mlade, ove godine u sasvim drukčijem obliku. Zbog pandemije koronavirusa, ove će se godine taj program iz koncertnih dvorana, škola i vrtića premjestiti u digitalne formate. Prvog dana festivala, 18. travnja, objavit će se nova mrežna stranica kidz.mbz.hr koja će kroz brojne različite materijale, slušaonice i učionice djeci različitog uzrasta te njihovim roditeljima i učiteljima ponuditi novi pristup suvremenoj glazbi najšireg spektra, s ciljem što neposrednije upotrebe kad i gdje god, a na veselje svih.
Maskota MBZ programa za VELIKE malene, Svirko, vodit će djecu kroz interaktivne i edukativne sadržaje, kvizove, razgovore sa skladateljima i izvođačima, ali i kroz animirano-igrani serijal čija je autorica glazbena edukatorica i violinistica Lucija Stanojević, produkciju potpisuje Studio Tetrabot, a programska voditeljica, producentica i autorica koncepta je muzikologinja Nina Čalopek.
Lucija Stanojević i Nina Čalopek
Edukacija postaje protagonistom Festivala
Nina Čalopek, detaljno je i predstavila ovaj vrijedni projekt:
„MBZ za VELIKE malene nastao je 2019. godine kao okrupnjavanje dotadašnjih inicijativa i projekata MBZ-a u nastojanju stvaranja programa za djecu i mlade. U pripremi festivala 2019. godine, a i iz samog koncepta i ideje kojim se to 30. izdanje festivala željelo sadržajno osmisliti, približavanje suvremene klasične glazbe i svih njoj bliskih praksi (kako zvučnih, tako i onih iz drugih umjetničkih polja i disciplina) tražilo je nove diskurse komunikacije, nove načine opisivanja i pripovijedanja o festivalskom sadržaju. U tom smislu, edukacija (a moglo bi se reći i populariziranje) postala je jedan od protagonista festivala. To možda nije bilo vidljivo na površini samoga festivalskog programa, ali edukacija je bila nit koja je suptilno povezivala sve etape slaganja i biranja programa, ali i temelj načina na koji se program nastojao predstaviti.
Muzički biennale Zagreb je, osim toga – u najboljem smislu riječi – star festival, festival velike tradicije, festival-mudrac koji, osim što mora biti up to date, na neki način mora uvijek nanovo podsjećati na antologijska djela i skladatelje i čuvati te rekreirati novoglazbenu baštinu. Osobno sam ga često znala prispodobiti kakvom muzeju, locusu čuvanja, pohranjivanja, znanja, inspiracije i učenja.
Tako smo 2019. godine odlučili staviti veći naglasak i na dječje programe, koji su uvijek u nekom obliku postojali – možda ne kontinuirano ili možda ne s ravnomjernom količinom programa – i na ranijim izdanjima festivala. Festival je 2019. sadržavao četiri programa, trajao je čak dva mjeseca, a – uz suradnju s Hrvatskom glazbenom mladeži koja nam je ponudila svoju mrežu suradničkih obrazovnih institucija – dopro je do otprilike 4000 djece iz grada Zagreba i zagrebačkog prstena.
Nažalost, ove nam je godine korona pomutila programske planove, ali nam je na neki način i pružila priliku da se ohrabrimo te da osmislimo nove formate umjetničkog i edukativnog sadržaja za djecu i mlade, ali i za sve njihove „starije”, i to u digitalnom svijetu koji nas sve više okružuje. Stoga se program iz koncertnih dvorana preselio na mrežnu platformu (kidz.mbz.hr). Već samim time, suvremeno-glazbeni sadržaji za klince moći će se komunicirati i bit će dostupni trajno i izvan festivalskih datuma, a nadamo se da će zahvatiti i djecu van Zagreba.
Sadržaji na mrežnoj stranici bit će objavljeni na prvi dan festivala, 18. travnja, međutim riječ je o ongoing projektu koji će biti predstavljen tek u svojoj prvoj fazi, a koji bi se trebao i mogao kontinuirano nadograđivati.
Gledaonica, slušaonica i učionica
Platforma će sadržaje grupirati u tri kategorije: gledaonica, slušaonica i učionica. Za gledaonicu upravo pripremamo animirano-igrani serijal čija je autorica scenarija glazbena edukatorica i violinistica Lucija Stanojević, a koji je nastao u suradnji sa Studijem za animaciju i dizajn Tetrabot.
Epizode će obrađivati razne teme, od generalnih pitanja što su to uopće suvremena glazba, grafička partitura ili atonalitetnost ili kakve su uloge skladatelja ili dirigenta, ali će djeci ponuditi i interaktvni i izravno upotrebljivi materijal s pomoću kojeg će se i sama moći okušati u stvaranju instrumenata, izvođenju pa čak i skladanju. U slušaonici ćemo ponuditi – zasad u početku tek četiri skladbe hrvatskih skladatelja, opremljene dodatnim materijalima za koje se nadamo da će djeci olakšati slušanje ili barem nastavnicima pomoći da im iste lakše prenesu. U učionici nudimo sadržaj koji bismo mogli nazvati „za one koji žele znati ili saznati više”.
Platforma je osmišljena i tako da prati domaću kulturnu scenu s fokusom na hrvatsku suvremenu glazbu za djecu i mlade, da je sabire i prenosi, a otvoreni smo za sve potencijalne suradnje i nove projekte. Najveći izazov, za koji smatram da u ovoj početnoj fazi nismo pronašli rješenje, jest pokrivanje zaista širokoga dobnog spektra, od beba do mladih i adolescenata. U ovoj prvoj fazi sadržaj će prije svega biti usmjeren na predškolarce i djecu prvih razreda osnovne škole, ali već se razmišlja o novim projektima koji bi prije svega bili usmjereni na one najteže dohvatljive, mlađe adolescente.
Poticanje aktivnog slušanja
U vremenu u kojem živimo, svi, a ne samo djeca, imamo problema s pažnjom. Djeca danas ništa ne slušaju; misle da slušaju, ali zapravo im se pažnja svodi na tek refren ili na nekoliko sekundi do prvog forwarda na Youtubeu ili nekome drugom digitalnom kanalu na kojem pronalaze glazbeni sadržaj. Informacije o tome koga slušaju, tko je autor ili koji je naslov djela, disperziraju se i svode na euforični kratkotrajni doživljaj. Moramo se zapitati je li to doista slušanje te kako nagovoriti, pripremiti, ohrabriti djecu na slušanje zahtjevnije glazbe ili na višekratna slušanja. Upravo na tom tragu voljela bih nastaviti raditi sa starijim dobnim skupinama.
Cilj platforme i ovakvog tipa konstruiranja programa bio je da se ponudi stalni i trajni sadržaj koji će komunicirati suvremenu glazbu našim najmlađima na njima primjeren, zanimljiv i zabavan način. Međutim, ipak jedva čekamo priliku da sa svojim programima ponovno izađemo među djecu – u koncertne dvorane, dječje parkove, škole ili vrtiće. Tijekom ovog izdanja festivala u planu su četiri radionice koje će se naslanjati na sadržaj platforme (prije svega na serijal), od kojih su dvije u suradnji s Muzejom suvremene umjetnosti na kojima će svi mali sudionici moći sudjelovati i kao izvođači u koncertnom programu uz odrasli impro-kolektiv.
Vesela ekipa sa snimateljskog seta
O Svirkaonici, suvremeno-glazbenoj radionici za djecu stariju od četiri godine, razgovarali smo s voditeljicom Lucijom Stanojević, violinisticom i edukatoricom, ujedno i koautoricom MBZ-a za VELIKE malene.
Vi ste glazbena pedagoginja koja se u nastavi služi nekonvencionalnim metodama podučavanja. Koje su prednosti, a koji su nedostatci standardnoga glazbenog školovanja kakvo dominira u Hrvatskoj? Što bi i zašto trebalo mijenjati?
Glazbena sam pedagoginja, profesorica violine, voditeljica gudačkog orkestra i komorne glazbe u glazbenoj školi Jastrebarsko, ali i voditeljica glazbenih radionica za djecu, u zadnje vrijeme u prostoru zvanom bOravArt. U nastavi se koristim i nekonvecionalnim metodama, iako bih radije rekla da dodajem planu i programu vlastiti pečat što, vjerujem, rade i mnogi moji kolege.
Violina je vizualno i slušno prekrasan instrument, međutim nije najzahvalnija za početnike. Nemogućnost sviranja lijepog, uhu ugodnog tona, oslanjanje na sluh, neuobičajeni položaj tijela pri držanju instrumenta, sporost u napredovanju, sve su to izazovi s kojima se susreću pedagozi, učenici, ali i roditelji. Zbog toga izmišljam nove, zanimljive sadržaje poput igara i slušnih materijala, koji izravno nisu povezani sa sviranjem, ali intrigiraju djecu, uključuju njihove senzore i motiviraju ih za daljnji rad.
Djeca trebaju olovku, finu motoriku, rad s raznim materijalima i tjelesnu aktivnost, a umjetničke škole poput glazbenih imaju prilike uravnotežiti teoriju i praksu.
Vrijeme u kojem živimo kaotično je, ubrzano i puno strahova, djeci nedostaje samopouzdanja, zbunjena su, od njih se stalno nešto traži, a ona uslijed svih sadržaja gube identitet. Pritom ne umanjujem značaj „ozbiljnog” dijela školovanja, ali dijete prije svega treba biti dijete. Djeca trebaju olovku, finu motoriku, rad s raznim materijalima i tjelesnu aktivnost, a umjetničke škole poput glazbenih imaju prilike uravnotežiti teoriju i praksu.
Hrvatska ima nešto što mnoge zemlje nemaju, a to je sustav glazbenih škola. Mnoga djeca imaju priliku pohađati državne glazbene škole s puno sadržaja za ne tako visoku cijenu participacije, za razliku od zemalja u kojima je umjetnost privatizirana, a cijena školovanja visoka.
Jedna je od mana našeg školovanja što se planom i programom izjednačavaju svi učenici. Unatoč trudu, neka djeca jednostavno ne mogu zadovoljiti gradivo propisano planom i programom po razredima. Takva djeca, nažalost, budu „kažnjena” lošijom ocjenom i porukom da nisu dovoljno dobra. Tako dobivamo odraslog čovjeka koji svoje nezadovoljstvo i manjak samopouzdanja prenosi na druge segmente svojeg rada i životnog puta, a i glazba mu postaje gorki podsjetnik da nije uspio, umjesto da ga obogaćuje. Plan i program, naravno, moraju postojati, ali uvelike bi pomoglo kada bi se u škole uveo funkcionalni program, A i B, na način da djeci čiji put nije srednja glazbena škola omogućimo lakši program B.
Time dobivamo odraslu osobu koja cijeni umjetnost, koja ima glazbenu podlogu, koja u društvu može sudjelovati u razgovoru o glazbi bez srama ili gorčine i koja će možda svoje buduće dijete, učenika ili prijatelja poduprijeti na tom putu. Trebalo bi nam i više glazbenih vrtića, predškolskih programa koji bi za djecu „pripremili teren“, naviknuli ih na javne nastupe, dali im temelje za početak sviranja i pohađanja nastave solfeggia. I sve to uz više glazbenog, likovnog i tjelesnog odgoja u osnovnim školama.
Kakav je status suvremene glazbe te drugih žanrova poput popa, jazza i rocka u današnjem hrvatskom glazbenom školstvu?
To ovisi o instrumentu (njegovoj povijesti, zastupljenosti u pojedinim žanrovima i njegovim obilježjima), ali i o otvorenosti i afinitetima pedagoga. Mi, pedagozi, nismo svemoćni, unatoč trudu ne uspijevamo doprijeti do svakog djeteta, bez obzira na to koji im glazbeni stil dočaravamo; puno toga dolazi od kuće i to se na djeci dobro vidi.
Međutim, ako djeci ponudimo bogatstvo koje glazba pruža, ako i sebi samima pružimo priliku da se okušamo u nekome drugom stilu, makar na najosnovnijoj razini, možemo biti zadovoljni jer smo pokušali. Među djecom ima puno rockera i pop-muzičara, a manje jazzera ili onih koji su u kontaktu sa suvremenom glazbom. Na ovom bih mjestu ponovila da nam nedostaje program A i B. Mislim da bi i radionice i gostovanja glazbenika koji se bave drugim žanrovima mogle proširiti školski sadržaj.
Kako djeca reagiraju na suvremenu glazbu?
Kad djeci predstavljam suvremenu glazbu, uvijek za primjer pronađem nešto što bi ih moglo zainteresirati za nastavak slušanja, istraživanje i načine na koje i sami mogu proizvesti nešto slično. Svako razdoblje u prošlosti glazbe uključuje skladatelje koji su djeci manje ili više zanimljivi, a tako je i sa suvremenom glazbom. Teško je generalizirati njihove reakcije: nekima je nešto odmah čudno i misle da to nije glazba, a neke zainteresira odmah i žele čuti što će biti dalje. To je u redu, jer glazba sama po sebi evocira i poziva na reakciju.
Manja je mogućnost pogreške, a ako se i dogodi, ona poprima oblik kreativne izvedbe.
Već sam prije dvije godine pisala kako je suvremena glazba u edukativnom smislu možda dobar početak bavljenja muzikom jer nudi nešto drukčije, nudi mnogo improvizacije i slobode koja je u klasičnijem pristupu nepošteno izostavljena.
Suvremena glazba nudi istraživanje mogućnosti instrumenata kao i naših vlastitih tijela u odnosu na prostor u kojem boravimo i ljude koji nas okružuju. Manja je mogućnost pogreške, a ako se i dogodi, ona poprima oblik kreativne izvedbe, što, naravno, ne znači da suvremenu glazbu može izvoditi bilo tko. S druge strane, ako se npr. Beethovenova glazba izvodi “krivo”, s notama koje nije zapisao ili frazom koju nije zamislio, to može odvesti skladbu u drugom smjeru i to više nije Beethoven. Djeci treba nuditi raznolike sadržaje i dati im šansu da otkriju što im se sviđa a što ne.
Što će se događati na Svirkaonicama koje ćete voditi na MBZ-u?
Svirkaonice, odnosno radionice suvremene glazbe za djecu bit će neka vrsta putovanja, pozivnice, istraživanja i punjenja „putne torbe” koju djeca sa sobom nose cijeli život. Skladat ćemo, svirati, izrađivati, izvoditi, dirigirati, plesati, otkrivati što sve možemo iskoristiti za proizvodnju zvuka i glazbe te kako prostor u kojem boravimo možemo pretvoriti u koncertnu dvoranu. Cilj radionica je – glazba za sve. Dakle, jednako su dobrodošla djeca koja imaju neku glazbenu naobrazbu kao i ona koja nemaju. Mislim da ćemo sigurno uživati... vidimo se 18. travnja!