Kollar/Henriksen duo: iluzija nekog drugog svijeta
O novome albumu neobičnga glazbenoga dvojca Kollar/Henriksen, koji će se izvesti i na 30. MBZ-u, pisala je glazbena kritičarka Barbara Gregov.
Slovački gitarist David Kollar i norveški trubač Arve Henriksen upoznali su se slučajno, kada ih je 2017. obojicu angažirao praški festival Spectaculare. Zajednički nastup na slovačkom festivalu Hevhetia nedugo nakon toga potvrdio je njihovu pretpostavku o međusobnoj podudarnosti i uspješnoj suradnji te rezultirao odlukom o snimanju zajedničkog albuma. Illusion of a Separate World započeo je kao Kollarov “glazbeni dnevnik”. Inspiracija je prije svega osobna: jezikom glazbe uobličiti i odgovoriti na različite životne frustracije i situacije, dočarati intimna previranja, osjećaje. Zanimljivo je što se Kollar i Henriksen nisu ni u jednom trenutku našli u istoj prostoriji: album je nastajao kroz razmjenu glazbenih skica i ideja između dvojice umjetnika. Upravo je zato tema dvojnosti njihova dominantna preokupacija.
To dolazi do izražaja već u prvim minutama albuma. Night Navigator funkcionira prije kao uvod u album nego kao samostalna skladba. S jedne strane ona određuje načelni mračni ton albuma, uspostavlja atmosferu kao pomalo prijeteću, a opet iznenađujuće blagu, dok s druge strane daje svojevrstan uvid u metodologiju rada, odnosno demonstrira u kolikoj je mjeri kolaboracija proces koji unaprijed računa s ranjivošću, traži od umjetnika prepuštanje kontrole nad kreativnim procesom. Slojevitost ukupne zvučne slike tu je postignuta upravo ispipavanjem granica, međuigrom, preklapanjem, ali i svjesnim uzmicanjem, ustupanjem mjesta melodijskoj liniji suradnika. Skladbu Night Navigator tako otvara Kollarova mračna orkestracija, dok će znatno nježnija melodija Henriksenove trube više do izražaja doći tek na polovici, a do samog kraja će se pak ispreplesti praktično do neprepoznatljivosti.
Kollarova je gitarska instrumentacija posebno zanimljiva zato što on prije svega apostrofira boju i teksturu zvuka, čime album približava žanru post-rocka, dok istodobno vrlo domišljato uspijeva uklopiti i tipičnije gitarske rock rifove, ne isklizavajući pritom ni u jednom trenutku u tehnicizam. Budući da ih uvodi sporadično i da su zapravo relativno jednostavni, Kollar pokazuje kako je tu upravo odmjerenost presudna odlika tehničke kompetencije. Kao što je očito već na Night Navigator, na razini skladbe oni ostavljaju dojam elegancije, dok se tek na razini albuma pokazuju u svojoj složenosti, evocirajući tako žanr progresivnoga rocka, inače Kollarove trajne inspiracije.
Već iduća skladba, Mirror Transformations, čini jasniju razliku među instrumentima; intencija sada nije stvoriti kompaktan zvučni pejzaž, koliko pokazati kako se gitara i truba, kako i samo ime skladbe sugerira, ogledaju jedna u drugoj. I ovu skladbu započinje Kollar, no nakon što odsvira nekoliko akorda, povlači se i pušta ih da odjekuju, stvarajući tako minimalističku, ali efektnu podlogu, idealnu za demonstraciju Henriksenova distinktivnog zvuka. Karakterizira ga nevjerojatna gipkost, lakoća, ali i dojmljiva plastičnost; melodije neprestano fluktuiraju, kao da se vječito kolebaju, no Henriksenova precizna i odlučna izvedba iznuđuje slušateljevo povjerenje te ga navodi da svaki atipičan skok čita kao intencionalnu umjetničku odluku. Henriksen je svoj prepoznatljiv zvuk izgradio simulirajući trubom flautu, konkretno japansku shakukachi flautu načinjenu od bambusa.
To je tek jedan od nekoliko folklornih utjecaja na Illusion of a Separate World. Idući se pokazuje već u drugoj polovici spomenute Mirror Transformations. Postupno utišavanje Henriksenove melodije prati Kollarov silazni arpeggio. Tempo se ubrzava, tonovi produbljuju, napetost raste. Henriksen tada prvi put uvodi vokal. Nije pritom riječ o pjevanju u klasičnom smislu. Henriksenovo duboko, repetitivno mrmorenje tu je bliže ritualnom pjevanju; njega više zanima performativna funkcija glasa nego što želi eksperimentirati s njegovom izražajnošću i/li pak demonstrirati vlastite vokalne kapacitete. Na sličan način Henriksen glas rabi i u skladbi Vision of Light: opet je u pitanju duboki registar i grlena izvedba, no ritualno se tu ne ogleda toliko u repeticiji, koliko proizlazi iz linearne progresije koja u završnom crescendu na slušatelja djeluje gotovo katarktički.
No, tretman vokala u skladbi The Spiral Turn sasvim je oprečan. On je napadno istaknut, a ujedno sasvim ogoljen. Henriksen sada poziva slušatelja da sluša pozornije, možda čak i da zamijeti potencijalne manjkavosti. To skladbi daje posebnu intimističku crtu: Henriksen sa slušateljem uspijeva stvoriti toliku bliskost da bi potonji, čak i da razabere nekakvu nesavršenost, istu najvjerojatnije prije pripisao ljudskosti nego odbacio kao promašaj. Istaknula sam već kako Henriksenova namjera nije prezentirati vlastite vokalne mogućnosti, no važnim mi se ipak čini napomenuti kako The Spiral Turn svejedno pokazuje njegov zavidan raspon glasa koji se, za razliku od ranije spomenutih Vision of Light i Mirror Transformations, tu zadržava u iznimno visokom registru. Time Henriksen s jedne strane postiže efekt androginosti, a s druge ostvaruje gotovo neprimjetan prijelaz s vokala na trubu u drugom dijelu skladbe.
Skladba Vision of Light zanimljiva je i stoga što se u njoj ogleda jedan od ključnih aspekata Kollarova zvuka – njegova izrazita filmičnost. To je, s obzirom na to da se okušao i kao kompozitor filmske glazbe, sasvim logično. Ipak, teže je bilo pretpostaviti kako će se ta karakteristika pokazati funkcionalnom i u drugim kontekstima, odnosno kako će pojedina skladba, a onda i album u cijelosti, uistinu funkcionirati kao samodostatna, zaokružena jedinica, kadra angažirati slušatelja vlastitom osobitošću, a da je u isto vrijeme zamisliva i kao nenametljiv i/li jednostavno adekvatan prateći materijal nekog vizualnog predloška. Illusion of a Separate World uspijeva ostvariti taj delikatan balans, možda najbolje u Kollarovu dosadašnjem, uvjetno rečeno ne-filmskom opusu. Kollarovo nervozno (no fascinirajuće precizno) prebiranje po žicama upareno s Henriksenovim prethodno opisanim guturalnim pjevanjem na Vision of Light podsjeća na skladbe Krzysztofa Pendereckoga ili Györgyja Ligetija s najboljih soundtrackova filmova Stanleyja Kubricka, a posebice na skladbe Eduarda Artemyeva u Stalkeru ili Solarisu Andreja Tarkovskog.
Filmičnost se ogleda i u skladbama Chimera i Beyond the iCloud, ponajviše zbog njihove narativnosti, svjetotvornog potencijala pojedine zvučne slike. Chimera je svakako najambicioznija skladba na albumu. Sastavljena od svega tri tona, Henriksenova melankolična melodija u prvoj se polovici razlijeva preko apstraktne, ambijentalne zvučne pozadine. Skladba kulminira uključivanjem elektroničkog beata i Kollarove ritam gitare, dok vrhunac doživljava u Henriksenovu spektakularnom solu u posljednjoj minuti. Beyond the iCloud je pak uvjerljivo najnježnija, najmekša skladba na Illusion of a Separate World. Njezina se narativnost ne očituje toliko u unutrašnjoj organizaciji, koliko se ona sama doima kao epilog, posljednji pogled na album iz nekog fiktivnog filmskog totala. Illusion of a Separate World u svojoj je ukupnosti intenzivan, kompleksan, na trenutke čak i težak, no isto je tako otvoren, neposredan i tankoćutan. Kollar i Henriksen sve su vrijeme svjesni različitosti svojih utjecaja, polazišnih ideja, kao uostalom i samih pristupa proizvodnji zvuka, no na ovom albumu, izvlačeći najbolje iz svojih suprotnosti, pokazali su koliko su ustvari komplementarni.
Album poslušajte na: https://davidkollar.bandcamp.com/album/illusion-of-a-separate-world
i 11. travnja u Laubi u sklopu 30. MBZ-a.
Barbara Gregov