Iz programskog dnevnika 10. MBZ-a: Urbofest '79.

Deseti Muzički biennale Zagreb odvijao se od 12. do 18. svibnja 1979. godine, a njegov umjetnički voditelj bio je uvaženi muzikolog i profesor na Muzičkoj akademiji Nikša Gligo. 10. MBZ ujedno je bio i dio Urbofesta, manifestacije koja je umjetnost oslobodila strogih okvira koncertnih dvorana, kazališta ili izložbenih prostora i izvela je na ulice. Tradicionalnom „ugovoru“ o mjestu i vremenu izvedbe te svojevrsnoj ekskluzivnosti kao njegovoj klauzuli suprotstavila se arbitrarnost svakodnevice, grad i njegovi stanovnici – slučajni prolaznici različitoga glazbenog predznanja, koncentracije i zanimanja.

Sukladno promjeni formata izvedbe, promijenio se i format tiskanih materijala. Uz deseti MBZ tako se tiskao i duguljasti, tanki, ali zato vrlo bogati programski dnevnik, pisan unaprijed, u šaljivom tonu, tako da bude blizak svakom čitatelju. On je, poput kakvog autoreferencijalnog turističkog vodiča, upućivao na svoju inovativnu formu, ali i na uglavnom vrlo labave vremenske okvire te mjesta koja će poslužiti kao početne (ili jedine) točke za neku izvedbu, performans ili instalaciju.

Odabrane, prigodne dnevničke zapise, kojima je autor upravo Nikša Gligo, pročitajte u nastavku i razmislite koje su sličnosti s ovogodišnjim, 30. izdanjem MBZ-a – neka vam i ovaj MBZ otvori novi prozor u svijet!

MBZ '79. / MBZ-ov Programski Dnevnik

Jeste li ikada čuli da se dnevnik piše unaprijed?! Obično to nije slučaj, ali opet, vjerojatno – neobično JEST! Mi nismo od onih običnih, mi smo suštinski neobični. No, umjesto da vam to dokazujemo, evo vam unaprijed napisani dnevnik, MBZ-ov DNEVNIK, „turistički vodič“ kroz sva mjesta značajna za MBZ '79., koji pokriva cijeli MBZ-ov TJEDAN u svibnju, 1979.

Ovaj je Dnevnik „turistički“ vodič, ali za poprilično neuobičajene „turiste“. U svakom slučaju, svi turistički vodiči ponavljaju dobro poznate stvari za one kojima su nepoznate, a kako se u MBZ-ovom TJEDNU '79. događa mnogo toga što je njegovim „turistima“ nepoznato (to je ono što vas uopće i čini turistima!), ovaj vodič unaprijed najjednostavniji je i najpraktičniji način da sve što je nepoznato postane, u dogledno vrijeme, poznato.

Dakako, računamo na vašu znatiželju: prava stvar, metamorfoza nepoznatog u poznato, počinje 12. svibnja, 1979.!

Subota, 12. svibnja 1979.

Robna kuća Nama u Ilici otvara se u sedam sati i unatoč tome što nikako ne može biti sigurno da ćete prvi kročiti unutra – još je rano, ljudi spavaju – ovaj put biste se trebali potruditi, ako je moguće; uvijek se kasnije možete vratiti u krevet. Naime, onima koji prvi kroče u Namu bit će ukazana velika čast da među prvima svjedoče prvim događanjima MBZ-ove RETROSPEKTIVE '61.–'79., prvom, i zasad jedinom, umjetničkom projektu u svijetu koji se održava u robnoj kući. I to ne bez razloga!

MBZ-ova RETROSPEKTIVA '61.–'79. slična je prolasku vremena, ona nije ni izložba, ni koncert, ni kazališni ili anti-kazališni čin, nego je istovremeno sve to pomalo. Pa ipak se Biennale ne sastoji samo od glazbe – iako se naziva glazbenim festivalom, on je ponajprije zbir brojnih iskustava koja su se ispreplela u našoj podsvijesti, u koju unose nemir, izazivaju nam nervozu, zabavljaju nas, upozoravaju, prijete nam i – tamo žive!

Jučer su Max Eastley, Paul Burwell, David Toop i Steve Beresford iz Londona sletjeli u zagrebačku Zračnu luku. Odmah su se požurili u svoj hotel i počeli nervozno raspakiravati. Izvadili su svoje karte grada Zagreba i upustili se u živahnu raspravu oko toga gdje i kada započeti svoje MBZ MUSIWALKS. Dogovorili smo se s njima da sami pronađu odgovarajuća javna mjesta u Zagrebu na kojima mogu stupiti u kontakt s publikom, posebno mjesta na kojima se inače uglavnom ne može čuti nikakva glazba. Uvijek ih možete nazvati u njihov hotel i priupitati ih – ako vas to doista zanima – gdje će se taj dan održati musiwalk. Ali ne trebate previše brinuti. Oni će vas sami lako pronaći!

Samo malo, hajde da bacimo pogled na sat! Sada je oko tri poslije podne. I prema karti grada, nalazite se baš kod parka na Strossmayerovom trgu. Konstrukcija u parku nepomično stoji i čeka da na njoj započne neko događanje, samo za vas.

Dovraga s događanjima! Sjednimo na tramvaj, na bicikl i odvezimo se nekamo izvan grada.

Rečeno – učinjeno! Dvojka se približava s Trga Republike, ali, pogledajte to, ispred nje je nekakav škripavi oblak, nekakav oblak, nekakva buka koja je u potpunosti okružuje. Prvo oblak, zatim tramvaj. Da bi se ušlo u tramvaj, mora se proći kroz oblak! No, što se oblak više približava, to je jasnije da se uopće ne radi o oblaku. Dvadeset i pet biciklista, finalista utrke „Polet“, juri naprijed u koloni na svojih dvadeset i pet „zvučećih“ bicikala. Pa naravno, opet je to MBZ: Richard Lerman vodi promenadnu verziju svoje skladbe „Travelon Gamelon“ za zvučeće bicikle. Škripa postaje sve glasnija i glasnija, radosna lica biciklista nabijaju vam komplekse: samo se na otvorenju MBZ-a može po gradu voziti na biciklima koji su još k tome i zvučeći! Nije li to sjajno? Eto, biciklisti „Poleta“ već su za vama, uronjeni u novi, drugačiji nevidljivi oblak. Dvojka se lomi za njima, ali vi ste upravo shvatili da su vam vrećice iz kupovine ostale tko zna gdje i da ovaj dan nikada u životu nećete zaboraviti.

Nedjelja, 13. svibnja 1979.

Ali ne razbijajte sada svoje glavice. Dobro znate da drugi dan Festivala nastavljamo pucnjem Gričkog topa. Iskočite iz kreveta, odjenite se, već je jedanaest sati, morate kupiti novine na Trgu Republike i nemate baš puno vremena.

Imajte malo obzira! Marku Ruždjaku dugo je trebalo da sklada svoj „Grič Cannon Break“, imajući na umu današnji pucanj u podne. Jednostavno ne možete ne biti tamo. Požurite!

Pogledajte samo, čim smo ugledali kino „Sloboda“ pojavio se i onaj slatki mali MOBILODROM koji smo vidjeli jučer. Znate, izveli smo ga u nedjeljnu šetnju. MOBILODROM ne zna ništa o Detoniju i njegovoj „maloj zelenoj muzici“, ali je očaran zelenilom Tuškanca, a na vama je da otkrijete kako su povezani Detoni, Zagrebački Velesajam, Michael Fahres i njegov kompjutor, Tuškanac i njegovo zelenilo, i MBZ '79. Ako se, ipak, može vjerovati da čovjek i tehnologija teže istim ciljevima, tj. međusobnom unaprjeđivanju, onda se odmah može pomisliti da bi MOBILODROM i Detoni mogli svirati zelenilo Tuškanca na isti način. Ali nikad se ne zna. Možemo samo zajamčiti da MOBILODROM neće pokvariti želudac zelenilom Tuškanca zbog svojih bolnih dojmova o zagađenom okolišu kojim se kreće. I eto nas, Tuškanac, sav ružičast i žut... ne, zelenilo + zvuk! Slatki mali MOBILODROM nastavlja dalje svojim slatkim putem, dok Detoni škrguće zubima jer se tehnologija ponovno našla u nesuglasju s čovjekom. Zanimljivo je to iskustvo!

U deset sati ovdje počinje nešto zvano MBZ MINIMALIA. Radi se o takozvanoj „minimalističkoj muzici“ koja se ne nabacuje uokolo ni bujicama riječi, ni brojnošću ispraznih fraza, nego se, i to uvjerljivije od očekivanog, izražava veoma oskudnim sredstvima. U dvorani će, primjerice, svirati MICHAEL NYMAN BAND iz Londona, koji će u kompozicijama svojeg voditelja, M. Nymana, iskoristiti uglavnom izuzetno poznate glazbene stereotipe svih stilova, žanrova i razdoblja, uključujući pop, jazz rock i operu. Inzistirati na već poznatom možda je baš i dosadno, osim ako se ne radi o zviždanju „Mubizaga“ ili o glazbi Michaela Nymana koja je toliko prozračna i zabavna da ju je doista pravi užitak slušati.

Ponedjeljak, 14. svibnja 1979.

Na MBZ-u je upravo započela druga polovica nizozemskog koncerta. Jedva smo vas sve uspjeli ugurati u koncertnu dvoranu kako bi u predvorju mogle započeti pripreme za nastup Meredith Monk koji je na rasporedu u deset sati uvečer. Nije baš komplicirano, ali nije baš ni tako jednostavno! Meredith je upravo stigla i saznali smo da je iz Amerike zaboravila ponijeti svoj jedan jedini instrument – čašu! Dečki su se razbježali na sve strane u potrazi za muzičkom čašom i, kad su je napokon našli, u nju su umjesto vode utočili viski (naravno, znajući da je Meredith Amerikanka, pobrinuli su se da to bude bourbon, a ne scotch!). No, naravno da je Meredith odbila pjevati uz viski, pa smo sami do kraja iskapili tu čašu i napunili je čistom, zdravom zagrebačkom vodom. Meredith je naprosto divna, jako je praktična! Njezina skladba „Our Lady of Late“ napisana je za čašu i glas (dobro da Meredith nije i svoj glas ostavila u Americi, zamislite samo što bi bilo da jest!). Čaša je isprva puna vode i Meredith prstom kruži po njezinu rubu, proizvodeći trezveni staklasti zvuk koji prati njezin glas. Kako joj se grlo suši od pjevanja, tako ona povremeno otpije gutljaj vode, i to mijenja ton staklastog zvuka, pa se –zbog promjene u pratnji – mijenja i njezino pjevanje. I tako to ide, sve dok se do kraja ne iskapi čaša i ne potroši glas. Tu glazbu nije prekrasno samo gledati, nego i slušati. Ali ako takvo što slučajno planirate isprobati kasnije, kod kuće, bolje vam je da umjesto vode uzmete viski, jer tako nećete moći sami sebe čuti.

Utorak, 15. svibnja 1979.

MOBILODROM se jutros probudio veoma rano i odmah poželio u šetnju. Međutim, njegovog tatu, Michaela Fahresa, nismo uspjeli pronaći sve do četiri popodne (ispostavilo se da je pokušavao pjevati i vlažiti grlo cijelu noć poput Meredith Monk pa je zaspao tek u zoru, mrtav... pa, mrtav umoran). I tako se tek sada zaputio u kratku šetnju Trgom Republike do Cvjetnog trga.

Petak, 18. svibnja 1979.

U Velikoj dvorani Lisinski nalaze se četiri Indijca s klasičnim instrumentima sjeverne Indije: otac Imrat Khan, njegova dva sina, Irshad i Hishad, te njihov korepetitor, Kumar Bose. Imrat Khan porijeklom je iz drevne indijske glazbene obitelji koja njeguje poseban muzički izričaj već 400 godina. Uz dobro poznati sitar, Imrat Khan je veliki virtuoz na manje poznatom, ali doista prekrasnom surbaharu, koji je naučio svirati i svojeg sina Irshada.

Iskusiti indijsku glazbu koju izvode izvorni indijski majstori nešto je neopisivo! Glazba Indijcima nikada nije bila isto što i nama Europljanima. Daleko od bilo kakve razonode, ona prije svega izvire iz same duše izvođača, ona je njegov način komunikacije, i to ne samo s publikom u koncertnoj dvorani nego i s cijelim svemirom, koji se opet, dakako, razlikuje od nama poznatog svemira, kakav je lako „zapakirati“ u koncertne dvorane zajedno s glazbom. Slušati indijsku glazbu znači živjeti s njom i s izvođačem, koji nam, ako zavrjeđuje da ga tako nazovemo, otkriva put prema velikom, neopisivom svijetu. Prema starim indijskim mitovima, kada je nastajao, svemir je ispustio zvuk koji traje još i danas i kojemu se svi mi, zajedno s glazbenicima, nastojimo približiti. Upravo zbog toga ova glazba, za razliku od naše, nema povijest. Štoviše, to je neprekinuta glazba. Učiti služiti se glazbenim instrumentom stoga znači učiti slušati.

I kada u Koncertnoj dvorani Lisinski zamre poslijednji trzaj Khanova sitara ili surbahara, njime MBZ završava i istovremeno počinje: vjerujemo da smo vam otvorili novi prozor u svijet, prozor kroz koji ćete svijet moći vidjeti u drugačijem, boljem svjetlu…

… nestrpljivo i sa znatiželjom iščekujemo MBZ '81.!