MBZ

INSTALACIJE @MBZ

BIJENALSKO INSTALIRANJE
Interaktivna instalacija koja prenosi otkucaje srca posjetitelja u izložbeni prostor; skulptura koja pri interakciji s publikom poprima obilježja instrumenta; rad s namjernom nesinkronošću slike i zvuka kao mogući predložak za uočavanje pogrešne stvarnosti; propitivanje plauzibilnosti pljeska – sve ovo donose instalacije ovogodišnjeg MBZ-a:
 
  • Dvije sekunde* Bojana Gagića (10. – 24. 4., Ilica 77, ostvaruje se u programskoj suradnji s projektom Ilica Q'art)
  • Heart Tube Vitra Drinkovića (16. 4. – 3. 5., Francuski institut, u programskoj suradnji s Francuskim institutom i s Kontejnerom)
  • Keep Calm and Fidget On* Ane Horvat i Ive Ćurić (od 18. 4. u Hrvatskome glazbenom zavodu)
  • A-plauzibilno* Višeslava Laboša (od 27. 5. u foajeu MSU-a)

 

Netočni emotivni zapisi
 
 
O svojem radu Dvije sekunde autor Bojan Gagić kaže:
„Rad se sastoji od jednog mikrofona na ulici (Ilica) koji reproducira zvukove te iste ulice u zatvorenom prostoru, s izlogom koji gleda opet na tu istu ulicu. Razlika je u tome što zvuk kasni za slikom dvije sekunde. Ljudi, auti, tramvaji... Nesinkronost slike i zvuka mogući je predložak za uočavanje pogrešne stvarnosti. 
Posjetitelj/posjetiteljica sjedi na stolcu u zatvorenom prostoru i gleda van kroz izlog. Uzima slušalice – funkcija slušalica je dvojaka: poništavanje svih ostalih mogućih zvukova u prostoru i slušanje samo onoga što prolazi kroz mikrofon koji je vani. Vremenski pomak u ovom slučaju izveden je kroz software (BrainModular Usine Hollyhock), ali mogao bi biti i bilo koji drugi uređaj koji ima svojstva delaya. Rad je trebao biti izveden u Galeriji Greta u tjednu kada je proglašen prvi lockdown kao početak novog (nerealiziranog) programa Posljednji Ponedjeljak koji se trebao događati svakoga posljednjeg ponedjeljka u mjesecu, a koji su za Gretu osmislili Boris Greiner i Boris Cvjetičanin. 
 
U pozadini priče neurofiziološko je funkcioniranje slušnog aparata kod sisavaca, tj. percepcija stvarnosti u kojoj je zvukovni podražaj brži od ostalih, što nas navodi na to da je naš emotivni doživljaj vlastitog svijeta primarno zvukovni, tj. uši nas spašavaju (Daniel Levitin: This Is Your Brain On Music).
 
Iako se posljednjih pedesetak godina dosta pričalo o muzikoterapiji, ona je u osnovi davala slabe rezultate, sve do otkrića zrcalnih neurona, kada se promijenio pristup: znanstvenici su shvatili da, kada čujemo zvuk od, recimo, 440 Hz, naše sinapse titraju na 440Hz, ali da tek ako istodobno i vidimo izvor zvuka dolazi do djelomičnog obnavljanja sinaptičkih veza. Na primjer, kod ljudi koji su imali moždani udar i oduzeta im je jedna strana tijela, sam zvuk violine ne izaziva nikakvu promjenu, ali prisutnost na koncertu u kojem netko ispred njih uživo svira violinu do određene mjere obnavlja funkcije zgloba šake i ruke koje su oduzete. Iz istog razloga je, recimo, u Njemačkoj i Švicarskoj posljednjih nekoliko godina pokrenut projekt tretiranja demencije po staračkim domovima koji daje izvrsne rezultate, a sastoji se samo od nekog mulca koji oboljelima na akustičnoj svira pjesme iz njihove mladosti.“
 
Ciljano kašnjenje u svojoj instalaciji Gagić povezuje i s trenutačnom situacijom, uvjetima života sada i ovdje: 
„Načeti smo uzduž i poprijeko svakidašnjom nepravdom, potresima, pandemijom, neimaštinom, glupošću, apatijom, besmislom. Kasnimo za samima sobom i kada to postane svakodnevica, gubi se percepcija da je nešto krivo. Emotivni zapisi postali su netočni. Kasnimo za slikom – dvije sekunde. Više nego dovoljno da sve bude pogrešno.“

 

Bojan Gagić (Zagreb, 1969.) multimedijski je umjetnik, autor ambijentalnih instalacija, performansa, računalnih grafika, glazbe za eksperimentalne videoradove, fonografskih zapisa i videoradova. Kratke poetske zapise objavljivao je u većini književnih časopisa u Hrvatskoj. Posljednjih nekoliko godina sustavno se bavi field recordingom i eksperimentima vezanima za suodnos tijelo/prostor/zvuk/sjećanje. Potpisuje i tehničko vodstvo raznih kazališnih, filmskih i glazbenih festivala, među kojima i Muzičkog bijenala Zagreb. Živi i radi u Zagrebu.

 

Dijelimo isto srce

HEART TUBE Vitra Drinkovića je, kako kaže autor:
„Interaktivna instalacija koja prenosi otkucaje srca do četiriju osoba istodobno, u izložbeni prostor, u realnom vremenu. Skulpturom se istražuje ljudska komunikacija i međupovezanost kroz jednostavan biološki proces, fokusirajući se na srce kao organ iznimno podložan vanjskim podražajima i unutarnjim procesima. Rad srca čini svaku fiziološku i psihološku promjenu trenutačno, direktno i nesvjesno vidljivom – devijacijama u ritmu. Te se devijacije amplificiraju i postaju vidljivima putem transformacije zvuka srca i njegovog ritma u svjetlost i jake, taktilne vibracije. Jačina i ritam svjetlosti i zvuka ponovo utječu na rad srca osoba koje su putem skulpture spojene, zbog čega nastaje „komunikacijski loop“ i svojevrsna povratna sprega u kibernetičkom smislu. Eksperimentirajući sa sučeljem tehnologije i biološkoga, rad spekulira o mogućnostima stvaranja novih, drukčijih načina komunikacije i percepcije – onima utemeljenima na neposrednosti i nekontroliranim biološkim procesima.“
 
  
Foto: Alex Drvenkar, Darko Skrobonja, Zvonimir Ferina
 
Istraživanje za projekt Drinković je počeo 2013. godine radeći na magistarskoj tezi Interaktivnost kao medij stvara smisao, a zatim je ideju razvijao na rezidenciji u Plzeňu – europskoj prijestolnici kulture. Nastavak koncepta naručio je Kontejner te je uz potporu Ministarstva kulture RH nastala današnja inačica djela. 
Drinković zaključuje: „Rad eksperimentira s novom vrstom otvorenosti destiliranom njegovom interakcijom. Onom koja potječe iz našeg tijela, nesvjesnom komunikacijom. U svijetu u kojem izrazito nedostaje povjerenja, možda je potreban novi, transparentniji pristup. Pristup empatije, razumijevanja i odgovornosti za sebe i svijet. Naš utjecaj na svijet kao ljudske rase je prejak i trebali bismo preuzeti ulogu skrbnika umjesto eksploatatora. Ono što radimo jedni drugima i svijetu koji radimo sebi, globalno smo neizbježni, isprepleteni, dijelimo isto srce čak i ako toga nismo svjesni.“
 
Multimedijski umjetnik Vitar Drinković (Zagreb, 1983.) diplomirao je kiparstvo 2008. i animaciju i nove medije 2014., oboje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Za svoje djelovanje kaže da se nalazi na sjecištu tehnologije, znanosti i umjetnosti, a koristeći se raznim interaktivnim skulpturama, napravama, izumima i instalacijama kao posrednicima u komunikaciji, stvara novi kontekst za osjetilnu i misaonu spoznaju svakodnevice. 
 
 
Publika kao DJ
 
Interaktivnu zvukovnu instalaciju Keep Calm and Fidget On posebno su za MBZ 2021. osmislile skladateljica Ana Horvat i vizualna umjetnica Iva Ćurić. Jedno od njihovih zajedničkih područja interesa interaktivne su playful instalacije, poput ove. Nova je instalacija, kažu:
Keep Calm and Fidget On zvukovna je instalacija uobličena kao metalna skulptura koja pri interakciji s publikom poprima obilježja instrumenta. Podizanjem i spuštanjem željeznih šipki različitih dimenzija postavljenih unutar i izvan tijela kubusa, aktivira se zvuk koji se modulira u odnosu na suptilno mijenjanje samog oblika objekta. Publika u interakciji s radom aktivira određene zvukove stvarajući tako niz različitih zvukovnih slika.“
 
Instalaciju Keep Calm and Fidget On ostvarit će uz tehničku suradnju Miodraga Gladovića, zaduženoga za softver, i Vedrana Relje, zaduženoga za izradu konstrukcije instalacije.
 
Ana Horvat i Iva Ćurić surađuju već desetak godina, na nizu zajedničkih umjetničkih projekata, ali i u nastavnim projektima, sa studentima i kolegama s Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku i Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu.
 
Iva Ćurić (Zagreb, 1984.) diplomirala je na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Sveučilišta Zagrebu, smjer grafika, u klasi prof. Ines Krasić, a studirala je i duboki tisak na Akademiji za likovno umetnost in obrazovanje u Ljubljani, u klasi prof. Lojza Logara. Aktivno sudjeluje na likovnoj umjetničkoj sceni u području proširene grafike. Područje istraživanja u umjetnosti najčešće provodi u kolaboraciji s dijelom znanstveno-tehničkog područja koja se temelje na ispitivanju percepcije, odnosa vidljivosti i nevidljivosti, povezivanja tehnologije, znanosti i umjetnosti. Zaposlena je kao asistentica na ALU Zagreb.
 
Ana Horvat (Našice, 1985.) skladateljica je u čijem se opusu nalaze akustične i elektroakustičke skladbe, glazba za zvukovne instalacije, film, plesne predstave, operu i perfomanse, te je (ko)autorica više umjetničkih instalacija i multimedijskih radova. Posebno je zanima spajanje različitih područja umjetnosti te često djeluje u kolektivima i tandemima s drugim umjetnicima, robotičarima, multimedijalcima, informatičarima, kao i DIY and DIWO entuzijastima. Diplomirala je elektroničku kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (Zlatko Tanodi), a kompoziciju je studirala i s Markom Ruždjakom te Srđanom Dedićem. Članica je audiokolektiva MMessy Oscillators, čiji se rad bazira na istraživanju zvuka, izradi DIY elektroničkih instrumenata i izvođenju live elektronike. Članica je zagrebačkog makerspacea Radiona koji djeluje s ciljem povezivanja područja umjetnosti, znanosti i tehnologije. Uz umjetnički rad radi kao docentica na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. 
 
 
Oslobođeni aplauzi
 
Višeslav Laboš autor je instalacije A-plauzibilno, o kojoj kaže:
„U zapadnom civilizacijskom krugu aplauz1 je važan oblik pohvale za kvalitetu glazbene ili neke druge javne izvedbe. Njegovu pak vrijednost, njegov intenzitet i njegovu stvarnu razinu pohvale nije moguće izmjeriti. Ostaje samo individualna procjena, osjećaj, da li je plauzibilan2 ili ne.
 
U instalaciji A-plauzibilno aplauz biva oslobođen od izvedbe, svog egzistencijalnog smisla, te postaje samostalan zvučni fenomen. On je kaotični zbroj mnogih individualnih stanja, od iskrene euforije do gotovo nečujnih dodira dlanova koji samo prate normirani kod ponašanja. Promeće se u gozbu poliritmije, postaje svirač bez publike... ili, možda, sam svoja publika. 
Iz te pozicije plauzibilnost njegova svjedočenja o kvaliteti izvedbe koja ga je motivirala postaje nebitna, pa tako i sama kvaliteta izvedbe, izvedbe koju je napustio i kojom sam je postao."

1 (lat. applaudere: pljesak)

2 (lat. plausibilis: vrijedan pohvale, koji se može prihvatiti; uvjerljiv, prihvatljiv, vjerodostojan)
 
Višeslav Laboš (Zagreb, 1978.) diplomirao je oblikovanje zvuka (MA na ADU, Zagreb) i novinarstvo (FPZ, Zagreb). Od sredine devedesetih godina nastupa, kao DJ, live-act, ili instrumentalist. Autor je glazbe i/ili oblikovatelj zvuka za predstave, performanse, instalacije, televizijske špice i jingleove te za četrdesetak kratkih filmova. Jedan je od pokretača prve DJ-radionice u Zagrebu u sklopu radionica Egoboo.bits i Močvarnog laboratorija te suorganizator prvog festivala copyleft glazbe u svijetu, „Sloboda Stvaralaštvu“, 2005. godine. Sudjelovao je na tridesetak glazbenih albuma u ulozi skladatelja, izvođača, producenta, ton-majstora, mastering inženjera i/ili glazbenog urednika. Autor je kompilacije U potrazi za novim zvukom 1956-1984 – Antologija elektroakustičke glazbe hrvatskih skladatelja (2016.). Na 31. MBZ sudjeluje i kao ton-majstor, u izradi nove inačice Semi-mono-opere Silvija Foretića, a pripremit će i Slušaonicu hrvatske elektroničke glazbe u foajeu HNK 18. rujna.