MBZ

Igor Mandić: Od dobro "temperiranog" do "prepariranog" glasovira

O mladenačkim zanosima MBZ-om, glazbenim šokovima i marifetlucima Johna Cagea (Vremešni svjedok prisjeća se nekadašnjih mladenačkih zanosa)

mbz, mbz, mbz, mbz, mbz… MBZ, MBZ, MBZ, MBZ, MBZ, MBZ, MBZ…

Ovaj magični akronim desetljećima mi zuji u ušima, tutnji u glavi, zatravljuje me malne čitava mojega svjesnoga življenja, omeđivši ga ranim studentskim zanosima (ta, imao sam nepunih 22 godine, kad sam, svibnja 1961. godine, nazočio Muzičkom Bijenalu Zagreb - „nepunih“, jer sam rođen u studenome 1939. godine) do ovih sadašnjih prezrelih, postarijih (da kažem pošteno: staračkih) godina. Naime, ako 2021. godine doživim obilježavanje 60. obljetnice MBZ-a, imat ću, opet „nepunih“, ali barem 82 godine! Dakle, magični akronim odredio je moj (skromni, laički) „glazbeni svjetonazor“ dostatan za čitav jedan prosječni životni vijek (od 60 godina). I kako bih, sada, mogao rekapitulirati sva ta Bijenala koja su oko mene prohujala, obilježavajući me (ne baš svaki, bilo je i „preskakanja“), kontrastirajući se, a od mojih shvaćanja praveći teško razmrsivi čvor? Rješenje je prosto: onako kao što sv. Otac u Vatikanu dan-danas, u svojim nadmašenim osamdesetim godinama, drži predike svojem stadu na iste teme i posve istim riječima kojima su ga podučavali dok je bio u dječjoj dobi, recimo od 8. godine, tako i mojoj malenkosti (si licet parva…) ne preostaje drugo doli da u svojim osamdesetim godinama pokušam dočarati onu magičnost koju mi je u amanet ostavio I./II… MBZ, iz vremena kada sam u 22. godini bio pao u GLAZBENI ŠOK (od kojega posljedice u vidu PTSP-a vučem do danas).

Dakle, u nemogućnosti, a i bez potrebe da budem kroničar prvih doživljenih Bijenala koji su tada u našu ustajalu hrvatsku, tada još i jugoslavensku, duhovnu klimu donijeli „Novi zvuk“, mogu referirati tek tako da iscrpim vlastito (sretno) čuđenje. Došavši iz učmale provincijske sredine – iz Splita, naime, u kojem sam 1958. godine maturirao u Klasičnoj gimnaziji, ostavivši nedovršenim školovanje u srednjoj muzičkoj školi, u kojoj sam, u violinističkoj klasi, bio i ostao nedoučeni guslač; dobro, barem sam bio osvojio poziciju 2. violine u školskom orkestru, otaljavajući Malu noćnu muziku – moja zgroženost nad uvijek istim bjelosvjetskim romantičarsko-klasicističkim repertoarom, podržanim folklorističkom nazovi-tradicijom u domaćem glazbenom stvaralaštvu, iz kojega je ponekad znala šiknuti pikantnost operete (što je briljantno opisao P. Selem u zborniku Novi zvuk, NzMH, Zagreb, 1972.), bila mi je dodatni poticaj da iz te sredine pobjegnem odmah nakon mature u Zagreb, za mene tada prijestolnicu svega na duhovno-kulturno-umjetničko-intelektualnom planu, da bih ovdje – naletio na isto!!

Obrazujući se o strujanjima u tada modernoj zapadnjačkoj glazbi samo posredno: s teško dostupnih tekstualnih izvora, uglavnom pabirčeći talijanske i francuske tiskovine iz kojih se već početkom šezdesetih godina moglo svašta doznati o tzv. eksperimentalnoj glazbi – što se kod nas shvaćalo kao dobrodošlu uvredu te kapitalističke proizvodnje – u koju se već brojila elektrofonska zvukovnost (kod nas posprdno: ''inžinjerska'') pa netočno nazvana atonalnost (ustvari anti-tonalitetnost), da ne govorim o ''amerikanijadama'' u kojima se navodno u klavire na podiju ulijevala voda… Velim: obrazujući se tako, posredno, ali srećom i u jednom malom kružoku, na odsjeku Povijesti umjetnosti (tada još na Gornjem gradu, u Ćirilometodskoj ulici) na kojemu je sjajni Krešimir Fribec zainteresiranim novoglazbenjačkim fanaticima davao preslušavati, uz vlastite komentare, najnovije skladbe s Varšavskog festivala (Lutosławski, Penderecki…); obrazujući se tako, oskudno, žedni pored rijeke, jedva smo dočekali da nas prvi MBZ (17. - 24. svibnja 1961. godine) preplavi svojim novitetom. Doživjeti prijelaz s Male noćne muzike na Cageov preparirani klavir zaista je bio STRES, koji me je, skoro do ovog mog sadašnjega pred-kraja odveo/zaveo u – krivom smjeru!

Godina 1961. bijaše burna na svim planovima, pa utoliko bolje što se MBZ našao u njenom kontekstu: J. Gagarin u svemiru, A. Eichmann na sudu u Izraelu, J. F. Kennedy inauguriran za predsjednika SAD-a, podignut Berlinski zid, umro C. G. Jung, umro Th. Beechman, samoubio se E. Hemingway, praizvodi se San ljetne noći B. Brittena, Elegija za mlade ljubavnike H. Henzea, Intoleranza L. Nonoa, G. Grass objavljuje Mačka i miš, J. D. Salinger Franny i Zooey, izvodi se Luther J. Osbornea, The Collection H. Pintera, M. Antonioni prikazuje Noć, nadiru filmovi A. Resnaisa, F. Truffauta, događa se neuspješna američka invazija u ''Zaljevu svinja'' na Kubi, počele pripreme za prvi Vatikanski koncil; a kod nas se pojavljuje prvi broj Razloga, dok Ivo Andrić kao jugoslavenski pisac dobiva Nobelovu nagradu za književnost, ubio se B. Miljković, prikazuje se Martin u oblacima B. Bauera, Carevo novo ruho B. Babaje, na svjetlo dana izlaze Izdajice A. Šoljana, Tvrdi grad S. Novaka, napokon u prijevodu Cvijeće zla Ch. Baudelairea, još i djela Kafke, Camusa, Moravije, a nije zaboraviti i skandal oko 29. broja zagrebačkog časopisa Književnik, smrt generalnog sekretara UN-a Daga Hammarskjölda u Kongu… Dok moja malenkost u Studentskom listu (24.10.1961.) objavljuje oveći, tj. smušeni pamflet/homiliju ''Nered o neredu: Cage kao vrač?''.

U opasnosti od pretrpavanja ovog teksta, ali ipak se trebalo podsjetiti u kojoj se i kakvoj domaćoj, europskoj i svjetskoj međuiskrižanosti svakovrsnih događanja moglo zbiti da je grupa već uglednih glazbenika i skladatelja (predvođena zbilja genijalnim Milkom Kelemenom) te muzičkih organizatora (među kojima su bili i oni s dobrim vezama u ''višim'' strukturama socijalističko-komunističke vlasti) uspjela društveno-političkom establišmentu nametnuti malne sumanute ideje da se u jedan Zagreb – odavno ''za-grobom'' svekolike modernosti – dovede šaroliku svitu apsolutnih ništitelja svekolikih, ne samo glazbenih, nego, posredno, i društveno-političkih institucija i okoštalih autoriteta, zaglibljenih u pseudo-tradiciji! O tome moraju svjedočiti oni koju su iz bližega pratili organiziranje revolucionarnog prvog MBZ-a, iliti manifestacije nezamislive u jednoj socijalističkoj zemlji.

Nažalost, John Cage (r. 5. 9. 1912. godine) nije osobno nazočio prvom MBZ-u, već ''tek'' posredno, tako što je sjajni Mauricio Kagel u program svoga koncerta (20. 5. 1961.) uvrstio njegov Koncert za klavir i orkestar, o kojemu se iz uobičajeno neznalačkog tekstića u programskom letku nije moglo doznati da datira iz 1957.-'58. godine kao ''otvoreno'' ili ''djelo u razvoju'' (pisac bilješke prepisao je Cageove riječi iz brošure, Ed. Peters, Henmar Press Inc., N.Y. 1962., koja je dotičnom dospjela u ruke, baš kao i meni, nekim čudom). Taj koncert bez partiture, s proizvoljnim brojem instrumentalista, u kojem glasovirač ima na raspolaganju 84 različita kompozicijska elementa, koje može, a i ne mora izvesti po volji i redoslijedu, s famoznim pijanistom Davidom Tudorom, stalnim pratiteljem i glavnim izvođačem bilo čega što je Cage smišljao… taj je Koncert bio prvo Cageovo djelo koje smo u Zagrebu mogli čuti uživo. No, u vrijeme II. MBZ-a (1963.) Cage nas je pohodio i priredio niz urnebesnih anti-glazbenih, tj. meta-glazbenih ludorija, tako da su sve dvorane praskale od zvižduka i pljeska (među ovim galamdžijama moja je malenkost bila među najglasnijima, što mi je bila (baš!) preporuka kad sam koju godine kasnije uspio u Vjesniku u redakciji kulture, od Andrije Tomašeka (r. 4. 10. 1919.) ''preoteti'' pisanje glazbenih kritika (kolega je umro, ali zna li se da je umro u stotoj godini života, 31. 1. 2019., nisam valjda ja i za to kriv?). U grupi više-manje vršnjaka, studenata raznih fakulteta i akademija, ponašali smo se provokativno, reklo bi se ''prostački'', odobravajući svakojake marifetluke tog ''ludog gljivara suvremene glazbe'', kako sam mu naslovio ''in memoriam'' (umro je 12. kolovoza 1992., a moj je oproštajni tekst – za neke druge ne znam – objavljen 22. kolovoza 1992.).

No, ti su marifetluci iliti ludorije plod dubokih i zatajenih misli: nije slučajno John Cage bio sljedbenik zen-budizma. Rušitelj svega, sagradio je pravu katedralu zvuka, s meni najomiljenijom kapelom, zvanom 4'33'', a to je kapela tišine: taj tacet za bilo koje glazbalo ili kombinaciju glazbala označava ''kompoziciju tišine'', u kojoj se 4 minute i 33 sekunde na pozornici ne smije svjesno proizvesti niti jedan ton: svi su nehotični šumovi, na sceni ili u slušalištu – dobrodošli! Ovo mi se pričinilo kao vrhunac – iliti „dno dna“ – unutrašnjega razumijevanja glazbe, u otvorenosti bića prema Ništavilu. Stoga, kadgod u neprilici, mrmljam mantru: ''om mani padme – Cage''.

Kada smo ga u svibnju 1963. kolega A. Stamać i ja posjetili u Hotelu Esplanade, na potpis sam mu ''podmetnuo'' moj spomenuti tekstić iz listopada 1961. (kao inauguralni hvalospjev njegovoj pojavi među folklorističkim urođenicima) i načrčkao ga je rubno, a na (citiranoj, Petersovoj) brošuri nam je s riječju-dvije „zahvalio na posjeti i prijateljstvu“. O mnogo toga što mi je, što nam je, MBZ dobra donio i ujedno skrivio, potrudio sam se sabrati u knjižici Od Bacha do Cagea (Mladost, Zagreb, 1977. godine).

Neku sredokraću između ova dva ekstrema – između ''dobro ugođenog glasovira'' i ''prepariranog klavira'' – ni do danas nisam naslutio, što će reći da sam u sadašnjim svojim osamdesetim godinama jednako blesav kao i nekadašnji dvadesetogodišnjak!