HRVATSKI SKLADATELJI NA 31. MBZ-u

Opera je golem stvaralački projekt. Kada ste počeli misliti o ovoj? Stvarali ste neke zvučne slike u glavi ili ste otpočetka skicirali ideje?

Počeo sam misliti o operi prije nekoliko godina. Razgovarao sam s nekolicinom ljudi, redatelja, pisaca, oko sadržaja i mogućega dramskog predloška, no nisam imao zvučne slike u glavi tog trenutka, ili u tom razdoblju... tražio sam ishodište za njih.

 

Kako ste odabrali libreto, s obzirom na to da je to ključna stvar kod stvaranja opere i začinjanja ideje o tome? O čemu je riječ u Posljednjem intermezzu?

Prve sam razgovore vodio s kolegom Ozrenom Prohićem, koji je jako sklon suvremenoj glazbi. Njegova je ideja bila krenuti od pjesama ili dramskih tekstova ili romana Janka Polića Kamova. Zatim sam se susreo s Dorom Ruždjak, i s njom dosta razgovarao, ponovno o Kamovu, da bih se u tom traženju „partnera” zaustavio kod Marine Pejnović i njezinog kolege, Ivana Penovića. Njih dvoje su napravili golem i fantastičan posao, jer su, koristeći se tekstovima Janka Polića Kamova, ali i drugih pjesnika, europskih, onih koji su svojim riječima, kao i Kamov, najavljivali, proricali mračna vremena i mračne trenutke čovječanstva. Koristeći se činjenicom koja nam kaže kako je Kamov putovao – u Italiju, u Francusku, u Španjolsku – stvorilo se jedno poetsko imaginarno putovanje, od Rijeke, preko Genove, Marseilla, pa sve do Barcelone, gdje putovanje tragično završava... A kako je putovanje imaginarno, iako je Kamov uistinu i posjetio te gradove, te luke na Mediteranu, njegovi stihovi na tim točkama dramatičnih događaja susreću stihove Cesarea Pavesea, Paula Celana i Federica Garcie Lorce… 

 

Skladatelju je sigurno važno biti kompatibilan s najbližim suradnicima, pogotovo u nekim početnim fazama. Kako je počela i kako teče suradnja s kolibretistima Marinom Pejnović, redateljicom i Ivanom Penovićem, dramaturgom?

Za sada sve teče dobro… jako dobro!

 

Travanj je na vratima, do premijere je još skoro pola godine. U kojoj je sve fazi? Uloge su podijeljene, ekipa je okupljena, koliko ste zadovoljni? U kojoj ste Vi fazi sa skladanjem – koje su Vam sada preokupacije na redu?

Trenutačno sam u pisanju klavirskog izvatka, sa svim dijelovima opere, dakle, sa svim slikama, a imamo ih četiri. Koncentriran sam na motive i tematske materijale svakog lika u operi, ali isto tako na zvučne slike koje su mi jako bitne.

 

Koliko Vam je drukčije pisati opere naspram, primjerice, baleta?

Neke velike razlike nema, ali da je sada riječ, pjevana ili izgovorena, u prvom planu, jest. To je i velika prednost u odnosu na skladanje za balet, za ples. Tekstovi, stihovi, „vuku” prema nekom izričaju, prema nekom jeziku i tipu ekspresije. Snaga je riječi golema....

 

MBZ je uvijek bio poligon za domaće operne praizvedbe, sada će i Vaša opera biti jedna od njih. Koliko su Vam u uhu ili na umu primjerice Radičin Prazor ili Kuljerićeve opere, Horvatov Preobražaj? Ili nisu uopće?

Iako sam jako vezan, mnogostruko, za svojeg učitelja, Stanka Horvata, rekao bih kako sam u ovom slučaju bliži onim rješenjima kojima je Ruben Radica rješavao „probleme” u svojem antologijskom glazbeno-scenskom djelu, operi Prazor.

 

Moram priznati kako me najviše veseli onaj trenutak kad ću moći početi raditi sa solistima, s ansamblima Opere HNK, s glazbenicima... Nekog pak straha od nečega posebnog nemam – ipak dovoljno dobro poznajem svoj način rada na skladbama ovako velikog opsega, znam kojim „putem” idu moje misli, ideje, i znam kad je pravi trenutak to što je u glavi spustiti na notni papir… doslovno. Jer, ja i dalje pišem olovkom i služim se trokutom i gumicom…