MBZ

HRVATSKI SKLADATELJI NA 31. MBZ-u

Muzički biennale Zagreb od svojeg je osnutka 1961. godine bio mjesto na kojem su se predstavljali i miješali trendovi i inovacije u suvremenoj glazbi. Na taj su način naši skladatelji dobili priliku za praćenje aktualnih svjetskih strujanja, ali i za izravno uključivanje u njih: festival im je na neki način bio odskočna daska. Selektori MBZ-a uvijek su strastveno zastupali domaću glazbu i pomno pazili da djela naših skladatelja budu ravnopravno uključena u program te da ih izvode domaći i strani glazbenici.

Dvadeset tri praizvedbe

Ta se tradicija održala do današnjih dana. Na festivalu koji slavi već šezdeset godina postojanja izvest će se djela čak 39 hrvatskih skladatelja suvremene glazbe svih generacija, a 23 skladbe naših autora doživjet će praizvedbu. 

Muzički biennale Zagreb će u jubilarnom, 31. izdanju, posebnu počast odati svojem osnivaču, velikom skladatelju, piscu i pedagogu Milku Kelemenu (1924. – 2018.) izvedbama četiriju njegovih kompozicija; prvu od njih, antologijske Koncertantne improvizacije (1955.) na samom će otvorenju izvesti Zagrebački solisti. Već u sklopu predbijenalskog programa Kelemenu će biti posvećena izložba Kelemenov pozdrav svijetu Srđana Đuričića i Elvire Grbac.
 
 
 
Čut ćemo i djela skladatelja koji više nisu s nama, no njihov je rad duboko utkan u tkivo MBZ-a. Milo Cipra (1906. – 1985.), jedan od pionira hrvatske suvremene glazbe, u trećoj je fazi stvaralaštva nacionalni, odnosno neoklasični stil zamijenio suvremenijim glazbenim tehnikama poput dodekafonije i aleatorike, utirući put slobodnijem izražavanju mlađih generacija skladatelja. 
Hrvatsko-francuski skladatelj Ivo Malec (1925. – 2019.) je nakon učenja kod Pierrea Schaeffera postao jednim od najvažnijih članova Groupe des recherches musicales te jedan od vodećih europskih autora suvremene glazbe. Stanko Horvat (1930. – 2006.) razvio je vrlo individualan glazbeni izričaj u kojem je suvremenim glazbenim strujanjima dao gotovo romantičarski ugođaj. Željko Brkanović (1937. –  2018.) skladao je suvremeno koncipiranu, ali formalno ipak na tradiciju oslonjenu glazbu, ne zazirući od glazbenih arhaizama. Igor Kuljerić (1938. – 2006.) u svojim je djelima reinterpretirao folklornu građu i baštinu u suvremenom glazbenom izrazu, a zanimale su ga i mogućnosti koje pruža improvizacija. Marko Ruždjak (1946. – 2012.) u svojem je vrlo osobnom, gotovo introvertnom opusu pokazao iznimnu poetičnost i sklonost prema statičnosti i tišini.
 
 
Svojim starijim djelima predstavit će se Silvio Foretić, Ruben Radica, Frano Parać, Sanda Majurec, Krešimir Seletković, Mirela Ivičević, Antun Tomislav Šaban, Davor Branimir Vincze, Ivana Kiš, Tomislav Fačini i Davor Bobić.
 
 
Popis praizvedbi djela hrvatskih autora na 31. MBZ-u:
 
Bojan Gagić: Dvije sekunde, instalacija
Ivan Josip Skender: Uvodne fanfare
Krešimir Klarić – Lovro Stipčević: Svako traženje smisla je....
Ana Horvat – Iva Ćurić: Keep Calm and Fidget On, interaktivna zvučna instalacija
Gordan Tudor: concerto scosso
Ivana Kuljerić Bilić: Scarlet Woman Looking to the Left
Alen i Nenad Sinkauz: Sinking Toilet Water Level
Davorin Kempf: Sanctificetur nomen Tuum
Marko Slaviček: Metamórphōsis III
Helena Skljarov: Solo, za ansambl, dirigenta i šah
Frano Đurović: Koncert za klavir i elektroniku
Tena Ivana Borić: Toy Story
Višeslav Laboš: A-plauzibilno, instalacija
Ivan Violić: GD za Paetzoldovu blok-flautu i elektroniku
Ivana Kiš: Jedan/One
Dubravko Detoni: Minijature, za piccolo
Maja Rivić: Dwelling in Time
Tihomir Ranogajec: Danse of Madness
Matko Brekalo: Gaul
Mladen Tarbuk: To A. C.
Boris Jakopović: Alliages II
Marko Markuš: Traumtagebuch
Berislav Šipuš: Posljednji intermezzo, opera
 
 
18/09 Subota
 
19:30h  HNK
Berislav Šipuš: Posljednji intermezzo, opera prema poeziji Janka Polića Kamova, Cesarea Pavesea, Paula Celana i Federica Garcie Lorce
 
MBZ - poligon za domaće operne praizvedbe
Razgovor sa skladateljem
 
Opera je golem stvaralački projekt. Kada ste počeli misliti o ovoj? Stvarali ste neke zvučne slike u glavi ili ste otpočetka skicirali ideje?
Počeo sam misliti o operi prije nekoliko godina. Razgovarao sam s nekolicinom ljudi, redatelja, pisaca, oko sadržaja i mogućega dramskog predloška, no nisam imao zvučne slike u glavi tog trenutka, ili u tom razdoblju... tražio sam ishodište za njih.
 
Kako ste odabrali libreto, s obzirom na to da je to ključna stvar kod stvaranja opere i začinjanja ideje o tome? O čemu je riječ u Posljednjem intermezzu?
Prve sam razgovore vodio s kolegom Ozrenom Prohićem, koji je jako sklon suvremenoj glazbi. Njegova je ideja bila krenuti od pjesama ili dramskih tekstova ili romana Janka Polića Kamova. Zatim sam se susreo s Dorom Ruždjak, i s njom dosta razgovarao, ponovno o Kamovu, da bih se u tom traženju „partnera” zaustavio kod Marine Pejnović i njezinog kolege, Ivana Penovića. Njih dvoje su napravili golem i fantastičan posao, jer su, koristeći se tekstovima Janka Polića Kamova, ali i drugih pjesnika, europskih, onih koji su svojim riječima, kao i Kamov, najavljivali, proricali mračna vremena i mračne trenutke čovječanstva. Koristeći se činjenicom koja nam kaže kako je Kamov putovao – u Italiju, u Francusku, u Španjolsku – stvorilo se jedno poetsko imaginarno putovanje, od Rijeke, preko Genove, Marseilla, pa sve do Barcelone, gdje putovanje tragično završava... A kako je putovanje imaginarno, iako je Kamov uistinu i posjetio te gradove, te luke na Mediteranu, njegovi stihovi na tim točkama dramatičnih događaja susreću stihove Cesarea Pavesea, Paula Celana i Federica Garcie Lorce… 
 
Skladatelju je sigurno važno biti kompatibilan s najbližim suradnicima, pogotovo u nekim početnim fazama. Kako je počela i kako teče suradnja s kolibretistima Marinom Pejnović, redateljicom i Ivanom Penovićem, dramaturgom?
Za sada sve teče dobro… jako dobro!
 
Travanj je na vratima, do premijere je još skoro pola godine. U kojoj je sve fazi? Uloge su podijeljene, ekipa je okupljena, koliko ste zadovoljni? U kojoj ste Vi fazi sa skladanjem – koje su Vam sada preokupacije na redu?
Trenutačno sam u pisanju klavirskog izvatka, sa svim dijelovima opere, dakle, sa svim slikama, a imamo ih četiri. Koncentriran sam na motive i tematske materijale svakog lika u operi, ali isto tako na zvučne slike koje su mi jako bitne.
 
Koliko Vam je drukčije pisati opere naspram, primjerice, baleta?
Neke velike razlike nema, ali da je sada riječ, pjevana ili izgovorena, u prvom planu, jest. To je i velika prednost u odnosu na skladanje za balet, za ples. Tekstovi, stihovi, „vuku” prema nekom izričaju, prema nekom jeziku i tipu ekspresije. Snaga je riječi golema....
 
MBZ je uvijek bio poligon za domaće operne praizvedbe, sada će i Vaša opera biti jedna od njih. Koliko su Vam u uhu ili na umu primjerice Radičin Prazor ili Kuljerićeve opere, Horvatov Preobražaj? Ili nisu uopće?
Iako sam jako vezan, mnogostruko, za svojeg učitelja, Stanka Horvata, rekao bih kako sam u ovom slučaju bliži onim rješenjima kojima je Ruben Radica rješavao „probleme” u svojem antologijskom glazbeno-scenskom djelu, operi Prazor.
 
Čemu se posebno veselite u cijelom procesu stvaranja, a čega se možda pribojavate?
Moram priznati kako me najviše veseli onaj trenutak kad ću moći početi raditi sa solistima, s ansamblima Opere HNK, s glazbenicima... Nekog pak straha od nečega posebnog nemam – ipak dovoljno dobro poznajem svoj način rada na skladbama ovako velikog opsega, znam kojim „putem” idu moje misli, ideje, i znam kad je pravi trenutak to što je u glavi spustiti na notni papir… doslovno. Jer, ja i dalje pišem olovkom i služim se trokutom i gumicom…