MBZ

APERITIV KONCERTI ONLINE

Klavir, elektronika, ljudski glas, igračke, usisivač, glačalo i drugi neočekivani predmeti
 
21/04 srijeda, 18 h
Ivan Batoš, klavir
 
Milko Kelemen: Magarac šeta pored mora
Davor Branimir Vincze: Šest minijatura za očajnu kućanicu
Frano Đurović: Koncert za klavir i elektroniku*
Tena Ivana Borić: Toy Story*
Matthias Kranebitter: Candlelight Music mit Rondo
 
 
Ivan Batoš (1979.) klavir je magistrirao 2009. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje i danas radi kao umjetnički suradnik. Sklonost prema komornoj glazbi obilježila je njegovu izvođačku karijeru te je za umjetničku suradnju osvojio više domaćih i inozemnih nagrada, a bijenalski recital jedan je od rijetkih njegovih solističkih nastupa. 
 
Kako vidite razvojnu liniju Biennala?
Biennale je 1961. počeo kao provokacija. Pratim ga od 1999. kad sam još kao student na festivalu pjevao Svadbu Igora Stravinskog. Uvijek postoji neki hommage, neki koncert koji slavi zlatno doba 60-ih. Umjesto da bude aktualni suvremeni festival, Biennale je postao festival koji slavi jedan period iz 20. stoljeća. Prisutna je i određena dogmatičnost, za neku skladbu se kaže „to nije za Biennale”. Što to znači? S jedne strane danas se piše svašta i jasno mi je da se kompozitorima diže kosa na glavi od kvazipop-uradaka ili od djela instrumentalista koji skladaju. No, s druge strane, ta se glazba piše i ne možete je zanemariti; umjesto toga trebalo bi uspostaviti kritički odmak i jasne kriterije pa u festival uključiti i ono najbolje od takve glazbe. Iznimno mi je žao što su neki uspjeli, sjajni i edukativni bijenalski projekti poput Opere za tri lipe Mirele Ivičević izvedeni samo jedan jedini put, na festivalu.
 
Predstavite nam koncept koncerta i skladbe koje ćete svirati.
Koncept koncerta se mijenjao; to je trebao biti poslijepodnevni koncert uživo u nekom intimnijem prostoru, no u današnjim uvjetima pandemije i potresa pitanje je bi li se nastup uopće mogao održati i koliko bi ljudi na njega došlo. Margareta Ferek-Petrić odlučila je da će se dio koncerata ipak odvijati online, ali ja ću svoj nastup snimiti unaprijed, u Polukružnoj dvorani &TD-a. 
 
Budući da se ove godine obilježava šezdeset godina Biennala, na programu je trebala biti neka poveznica s njegovim osnivačem Milkom Kelemenom. Prije dvije godine održao sam nesvakidašnji recital Varijacije smijeha i zaborava, koji je bio zamišljen u povodu devedesetog rođendana Milana Kundere, a koji sam ostvario sa satiričarem Domagojem Zovakom. On nema nikakve veze s glazbom, što sam zapravo i htio. Na programu su bile četiri skladbe, uvod u koncert bila je skladba Memory Pieces minimalista Davida Langa, koju je Domagoj s pomoću videa koncipirao tako da djeluje kao da on na Googleu traži podatke o programu; ideja je bila da ljudi umjesto programske knjižice gledaju prezentaciju, a ono što bi tražili na mobitelima, Zovak je simulirao na ekranu.
 
Druga, i prema mojem mišljenju ključna skladba, bila je Sonata 1. X. 1905. Leoša Janáčeka koju sam htio povezati s tada aktualnim izborima za rektora Sveučilišta. 1. listopada 1905. u Brnu je došlo do velikih prosvjeda podrške sveučilištu na češkom jeziku, u kojima je ubijen radnik František Pavlik. S obzirom na događanja na Zagrebačkom sveučilištu, potegnuli smo pitanje je li Pavlik umro uzalud i treba li nam uopće Sveučilište ako je takvo kakvo jest. Nakon toga sam svirao Varijacije na prekinutu temu Petra Bergama, a u drugom sam dijelu izveo Beethovenovu Sonatu op. 111; popratili smo je Kunderinim citatom o ocu koji se čuo za vrijeme teme drugog stavka. Ljudi su se na tom koncertu istodobno smijali i plakali, a to mi je i bio cilj. 
 
Magarac šeta pored mora
Ovo je Kelemenov ciklus za djecu iz 1961., čija je glazba vrlo jednostavna, gotovo klasičnog zvuka. Ovdje neće biti nikakvih posebnih efekata, već je to svojevrsni hommage osnivaču Biennala.
 
Candlelight Music mit Rondo
Skladba Matthiasa Kranebittera Candlelight Music mit Rondo sadržava salonski element kojem se skladatelj ruga. To je djelo staro nekoliko godina, no ja ću ga izvesti prvi put. Svirao sam neke druge njegove skladbe, riječ je o vrlo zanimljivom autoru kojem je u fokusu gomila informacija što ih primamo u suvremenoj medijskoj kulturi i u kojoj više ne razaznajemo što je uistinu važno. Ni ovdje nema posebnih efekata, osim tematskog poigravanja sa samim smislom sviranja nekad i danas. Njegove sugestije za izvođenje vrlo su atipične, na razini scenarija s didaskalijama, na nekoliko mjesta moram i pjevati, na jednome čak out of tune.
 
Šest minijatura za očajnu kućanicu
Partitura Šest minijatura za očajnu kućanicu Davora Branimira Vinczea zapravo je scenarij; note su minimalno ispisane, a autorova je ideja bila da se pušta glazba kroz zvučnike sa smartphonea; budući da ćemo snimati unaprijed, pretpostavljam da će ta snimka ići u miks. Za svaku od minijatura imat ću pomagalo, od usisivača do pegle. Zadaća je klavira uglavnom da drži ritam, samo na nekoliko mjesta ulazi u elektroniku s kojom mora biti sinkroniziran. Djelo je, kako i vidimo iz naslova, zamišljeno za izvođačicu; zadnjih sam godinu dana ionako radio uglavnom online i bio sam kod kuće sam s troje djece jer je moja supruga morala odlaziti na posao, tako da mi se nije teško uživjeti u ulogu kućanice, ali još ne znam hoću li se obući u žensku odjeću. 
 
Koncert za klavir i elektroniku Frane Đurovića još nije završen, a Toy Story Tene Ivane Borić također je u fazi nastajanja, riječ je o djelu za klavir i igračke koje će stvarati dodatni šum.
 
 
Raspon zvuka od piccola do bas - flaute protkan elektronikom
 
28/05, petak, 18h
Dani Bošnjak, flaute
 
Kaija Saariaho: Laconisme de l'aile
Doina Rotaru: Japanese Garden
Diana Rotaru: Solomonarul
Milko Kelemen: Fabliau 
Tomislav Oliver: Mixordia IV “Transmitting" za solo flautu
Dubravko Detoni: Minijature, za piccolo (izbor)* 
 
 
Dani Bošnjak (1965.) jedan je od najsvestranijih naših flautista. Uz članstvo u Zagrebačkoj filharmoniji surađuje s brojnim glazbenicima i ansamblima izvodeći ranu, klasičnu, ali i suvremenu glazbu. Kao solist osobito se istaknuo izvedbama suvremene glazbe, pridajući posebnu pažnju hrvatskim autorima. 
 
S veteranom MBZ-a razgovarali smo početkom veljače.
 
Na rasporedu Vašeg koncerta djela su Milka Kelemena, Kaije Saariaho, Doine i Diane Rotaru, Tomislava Olivera i Dubravka Detonija. Osim Diane Rotaru i Tomislava Olivera, sve su to skladatelji iz prošlog stoljeća.
Kelemena će se svirati zbog hommagea, naravno, jer taj je veliki skladatelj ujedno bio i osnivač Biennala. Moram reći da je skladba Fabliau, koju ću izvesti, bila jedna od mojih velikih uspješnica. S tom sam kompozicijom nastupao jako mlad, bio sam na trećoj godini Akademije i već sam imao aspiraciju prema, za mene, novim djelima. Fabliau sad već neko vrijeme nisam svirao,  ali prati me cijeli život. Tijekom zadnjih nekoliko godina odlučio sam da ću se u samostalnom djelovanju okrenuti isključivo kompozicijama hrvatskih autora, uglavnom za solo-flautu, ali i za duete.
 
Međutim, već ste 2014. snimili CD-ove sa skladbama hrvatskih autora.
Moram reći da mi je Dubravko Detoni bio okidač za CD na kojemu sad radim. Naime, on se javio s Koločepa gdje trenutačno živi i poslao mi rukopise svojih novih ideja, dviju skladbi – jedne za flautu i jedne za piccolo. Skladba za piccolo više mu se sviđa pa ćemo je ubacivati u odvojenim dijelovima između drugih skladbi s rasporeda – riječ je o tridesetak minijatura koje traju po nekoliko sekundi. To su Minijature, ali Dubravko Detoni zove ih „Burleska“.
 
Skladba Tomislava Olivera narudžba je MBZ-a. Je li djelo dovršeno?
Ne, žudno čekam skladatelja da mi se javi. Dosad smo imali odličnu suradnju, zajedno radimo na tom djelu. S obzirom na program cijelog recitala, htio bih reći da Oliver piše za alt i bas-flautu, a dvije Rumunjke s rasporeda, majka i kći Doina i Diana Rotaru, također su napisale skladbe za alt i bas-flautu. Skladba Japanese Garden Doine Rotaru prati me neko vrijeme, već sam je i izvodio. Kompletan recital zamišljen je s elektronikom. Zbog toga mi je žao što se neće izvoditi uživo i što se cijeli Biennale neće održati uživo jer je interakcija s publikom nezamjenjiva.
 
Tijekom zadnjih nekoliko godina odlučio sam da ću se u samostalnom djelovanju okrenuti isključivo kompozicijama hrvatskih autora, uglavnom za solo-flautu, ali i za duete.
 
Je li online izvođenje usamljenički proces?
Mogu reći da nije. Imamo probranu publiku u ovom prostoru u HGZ-u gdje sviram. Iako su to nastupi uživo, a ne snimanja, oni nikad ne mogu zamijeniti prave koncerte, međutim, na taj način ostajemo živi. Od kolega smo dobili nevjerojatan feedback tako da sad puno njih želi sudjelovati i svirati i vjerujem da će takav način živjeti dok god traje pandemija.
 
Rekli ste da Vas suvremena glazba privlači još od razdoblja studija. S obzirom na Vašu dugogodišnju prisutnost na glazbenoj sceni, koliko ste novih izvođačkih tehnika svladali na Akademiji, a koliko kasnije tijekom usavršavanja?
Moram reći da je studij bio prilično konzervativan, no moj dragi profesor Vladimir Kondres, kod kojeg sam proveo pola života, bio je vrlo realan čovjek i vidio je da dolaze nove stvari i da su aktualne. Dok sam bio mlad, to mi je bilo vrlo zanimljivo jer sam vidio da se neke izvođačke tehnike ne upotrebljavaju u suvremenoj glazbi, već u „onoj drugoj“, kad prijeđete na tamnu stranu Mjeseca, tamo su rock'n'roll i jazz... Meni je to bilo vrlo blisko i taj je način bio zapravo moj, potpuno sam ga prihvatio. Tehnike sam istraživao prilično samostalno; pokušao sam implementirati sve što se na instrumentu moglo otkriti, od perkusivnih elemenata nadalje. Dosta suvremenih kompozicija, posebice Kelemenova, napisane su tako da interpret može jako puno pružiti jer skladatelji nisu znali ni riječima, a pogotovo notacijom, precizno izraziti što točno žele. Na mojem prvom CD-u nalazi se kompozicija Canto Peregrino koju je Marko Ruždjak napisao baš za mene i za koju je vezana vrlo emotivna situacija - to je posljednja skladba koju je napisao u životu, a Ruždjak je bio jedan od rijetkih skladatelja koji su s nama doslovno živjeli. Dolazili smo kod njega na Akademiju, gdje je držao predavanja iz instrumentacije, kako bismo studentima pokazali što se sve može izvesti na nekom instrumentu, a on je zajedno s nama tražio nove mogućnosti. Takvi su ljudi ostavili dubok utisak i neizbrisiv trag na svemu što se u glazbi događalo kasnije. 
 
… kad je nešto novo i dobro napisano – idete do kraja!
 
Kad je riječ o flauti, mislite li da su danas iskorištene sve mogućnosti instrumenta ili postoji još prostora za stvaranje novih izvođačkih tehnika?
Definitivno nisu. Upravo će moj recital pokazati dosta toga jer će se implementirati elektronika. Osim toga, već dugo pratim izvođače koji sami rade neke stvari, no za to vam je potreban poseban instrumentarij jer ste odlučili na neki način uništiti te instrumente stavljajući u njih razne predmete, bušeći ih... Ali, dobro je da se elektronika kombinira sa živom svirkom jer elektronika isto može biti živa, kao što će biti slučaj s Oliverovom skladbom, mi ćemo obojica biti na sceni; dok sviram njegovo djelo, elektronika će reagirati na sve što radim.
 
Već dugo nastupate na MBZ-u, kako vidite taj festival, postoji li neka njegova razvojna linija?
Mislim da je MBZ veliki glazbeni događaj na prostoru na kojem živimo, na tradicionalnom prostoru koji je zaleđe Beča i Budimpešte, a s druge je strane to otvoren prostor koji može biti i nigdje i svugdje. Biennale nam daje dosta prostora i mogućnosti, a festival je uvijek bio i odraz osoba koje su ga vodile, izbornika koji su imali vlastiti ukus i estetiku. Naravno da se uvijek mogu čuti zanimljive stvari. Ja sam pobornik onoga najnovijega, ali i nečega što se istodobno može nazvati najstarijim i najmodernijim: umjetnika koji stvara nešto svoje i time oplemenjuje okolinu; nadam se da će se MBZ kretati u tom smjeru. U svijetu postoji mnoštvo ljudi koji rade nešto zanimljivo, no mi smo još uvijek sredina u koju novosti ulaze na mala vrata.
 
Koliko je kod nas popularna suvremena glazba?
Pojavom Cantus Ansambla uspostavljena je suvremena klasična struja, dakle postoji netko tko brine o suvremenoj glazbi i izvodi je u koncertnoj sezoni. Inače, svjetsku bi scenu trebalo bolje pratiti, trebalo bi češće pozivati ljude koji stvaraju na potpuno različite načine, to mi je najzanimljivije od svega. To je, između ostaloga, i zadaća Biennala koji nam omogućava da se ne zatvorimo u svoju kutijicu, već da imamo širok pregled stvari. Dodat ću još da me jako veseli što naši skladatelji novih kompozicija pokušavaju biti interaktivni, što zajedno radimo; usput nastaju i nove kompozicija koje ću zabilježiti na sljedećem CD-u hrvatskih autora. To je vrlo uzbudljivo jer je riječ o autorima koji su generacijski blizu, a nevjerojatno različiti u svojoj ekspresiji, u rasponu od klasičnih pristupa do heavy rocka. Iako je vrlo naporno izvesti te skladbe jer morate imati puno energije. Mene to jako veseli, čak i u ovim mojim godinama. Baš me briga, kad je nešto novo i dobro napisano – idete do kraja! 
 
 
Naviknuo sam se svirati za mikrofone 
 
17/07 subota, 16 h
Vid Veljak, violončelo
 
Boris Jakopović: Alliages II*
Mladen Tarbuk: To A. C.*
Sasha J. Blondeau: Sortir de noir, za violončelo i live elektroniku
Carola Bauckholt: ohne Worte
Martin Matalon: Traces IX
João Pedro Oliveira: Singularity, za violončelo i elektroniku
 
 
 
 
 
Jedan od najperspektivnijih mladih hrvatskih violončelista, Vid Veljak (1996.) već je kao četrnaestogodišnjak upisao studij violončela na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Valtera Dešpalja. Usavršavao se na Međunarodnoj muzičkoj akademiji Kneževine Liechtenstein te na brojnim majstorskim tečajevima vodećih europskih čelista, a danas, uz solističke i komorne nastupe, djeluje kao voditelj sekcije violončela Dubrovačkoga simfonijskog orkestra. 
Početkom veljače s njime smo razgovarali o pripremama za bijenalski nastup, o online nastupima i o programu što će ga izvesti.
 
Na početku recitala svirat ćete nove skladbe Borisa Jakopovića i Mladena Tarbuka, napisane na narudžbu Biennala. Možete li nam nešto reći o tim kompozicijama?
Još ne bih otkrivao previše jer još nismo sa svim detaljima izišli u javnost, no mogu reći da sam u kontaktu s kompozitorima, da se na djelima intenzivno radi i da će tu biti nekih noviteta. Ne bih o tome više govorio jer još nismo sigurni što ćemo iskoristiti od svega s čime eksperimentiramo. Radimo i u studiju, a cijeli će se koncert održati uz elektroniku.
 
No, o ostalim skladbama možemo govoriti.
Čitav program što ću ga izvesti vrlo je zahtjevan i stilski vrlo heterogen. Svaka je kompozicija svoja, različita od ostalih, a svaki se autor elektronikom koristi na potpuno drukčiji način. Detalji koncerta još su uvijek u procesu nastajanja i dogovaranja. Znamo da su stvari ove godine komplicirane te mnogo toga još nije definirano. No, ja se spremam, imam materijale...
 
Mislim da je u suvremenoj glazbi najvažniji individualistički pristup, gdje se maksimalna pozornost pridaje originalnosti.
 
Kako ste razvili interes za suvremenu glazbu?
U mojoj se obitelji njegovala sva glazba te sam se od djetinjstva susretao sa širokim dijapazonom muzičkih stilova i nikad nisam razvio nikakvu averziju prema suvremenoj glazbi, što se mnogima događa. Violončelo sam počeo svirati s tri godine i uvijek sam bio zainteresiran za neke nove zvukove. Kad sam sa četrnaest godina u Zagrebu upisao Akademiju, u klasi prof. Valtera Dešpalja, igrom slučaja mi je na prvoj godini solfeggio predavao Tomislav Oliver. Tamo smo se povezali, počeli razgovarati o glazbi i on mi je dao nekoliko novih kompozicija da ih pogledam. Pitao sam ga gdje su hrvatske suvremene kompozicije, odgovorio je da ih ima... Uzor mi je uvijek bio Mstislav Rostropovič, zahvaljujući kojem postoji Šostakovičeva glazba za violončelo i koji je zaslužan za svojevrsnu revoluciju u glazbi za violončelo prošlog stoljeća. Vođen takvim duhom, sanjao sam o tome da sviram i snimam nove kompozicije koje se pišu za mene i počeo sam ulaziti u taj svijet. Kasnije sam se usavršavao  u inozemstvu kod Jensa Petera Maintza i kasnije – što je vrlo važno – kod Romaina Gariouda, koji je bio u kontaktu sa suvremenim francuskim skladateljima, pa sam i od njega puno naučio. Sve je to  na kraju dovelo do mojeg recitala na Glazbenoj tribini Opatija i do snimanja mojega prvog CD-a. Ali ovaj bijenalski recital bit će moj dosad najveći iskorak u međunarodne vode suvremene glazbe za violončelo solo. 
 
Osim perkusivnih elemenata, kakve se inovativne izvođačke tehnike upotrebljavaju u suvremenoj violončelističkoj glazbi?
Skladatelji pokušavaju zapisati svoje originalne ideje i čine to na razne načine. Često se koriste grafičkom notacijom koju je također moguće interpretirati na različite načine. Moj je zadatak kao izvođača da se maksimalno približim skladateljevoj ideji, ali isto tako da slušam, da gledam partiture, da snimam sam sebe te da me i to inspirira za razvoj interpretacije. Danas je na pozornicama prisutna mješavina svega, sve se upotrebljava. Kad danas kažemo „tehnika sviranja violončela“, to ne znači da se samo svira violončelo. Današnji izvođač mora imati svijest ne samo o onome što izlazi iz njegovog instrumenta, već i o svemu što se događa sa zvukom nakon toga. Nove je tehnike teško definirati; mnoge od njih su se možda upotrebljavale, recimo, u baroku, ali nisu bile zapisane. Mislim da je u suvremenoj glazbi najvažniji individualistički pristup, gdje se maksimalna pozornost pridaje originalnosti.
 
Kad pripremate neko novo djelo, naročito ako je napisano baš za Vas, koliko morate biti u dosluhu s autorom?
Kažu da to ne rade baš svi, no ja puno surađujem s autorima čija djela sviram, zato jer i sam imam raznorazne ideje za nove tehnike. Te su tehnike katkad kombinacija starih tehnika i nečega što zasad možda samo ja radim. Međutim, to ovisi i o kompozitoru: neki žele da ih se ostavi na miru, a neki vole surađivati. Nikad ništa ne forsiram, ali kompozitorima dajem do znanja da sam na raspolaganju. 
 
Koliko je interpretacija grafičke notacije intuitivna, a koliko se doslovno prenosi skladateljeva ideja?
Kompozicije s mojega drugog albuma napisane su grafičkom notacijom. Imao sam sreću što mi je producent bio Tomislav Oliver, po mojem mišljenju jedan od najvećih stručnjaka za grafičku notaciju, tako da sam ga uvijek mogao pitati za savjet. Ali, uvijek sam spreman tražiti savjet i od kompozitora s kojima surađujem i tako stvaram mrežu unutar koje učim i stvaram.
 
Kakav je osjećaj svirati online?
Obožavam publiku uživo, ali tijekom pandemije naviknuo sam se svirati za mikrofone. No, moj bijenalski recital bit će na internetu, svi će to vidjeti, svirat ću za (brojčano, op. ur.) neograničenu publiku. Bez obzira na okolnosti, kad sviram, nalazim se u nekom drugom svemiru i uvijek nastojim dati svoj maksimum.