Autori vizualnog identiteta MBZ-a otkrili su nam sve o pozadini i ideji rada na 31. festivalu Muzički biennale Zagreb

Autori vizuala 30. muzičkog biennala Zagreb Sven Sorić, Tin Dožić i Sara Salamon podijelili su svoja razmišljanja, ideje i inspiraciju za oblikovanje njegova vizualnog i zvučnog identiteta uoči 31. izdanja međunarodnog festivala suvremene glazbe koji će se održati 2021. godine i kojim će se obilježiti 60 godina od prvog održavanja MBZ-a. Dizajneri su nam u intervjuu otkrili odakle im ideja za vizualni identitet, koliko im je vremena trebalo da ga osmisle te još poneke detalje.

 

Odakle ideja za vizualni identitet 30. muzičkog biennala Zagreb? 

Sven: Polazišna točka za koncept oblikovanja vizualnog identiteta 30. muzičkog biennala Zagreb jest ta da se identitet sastoji i od slike i od zvuka. Bio je baziran na grafičkom zapisu zvuka na transparentu filmsku vrpcu, što nazivamo optičkim zvukom. Hrvoje Spudić koji je bio koautor identiteta se bavi načinima čitanja i zapisivanja FM zapisa u kojem je zvuk "kodiran" količinom crnih i prozirnih linija u jedinici vremena. To nam se učinilo kao dovoljno apstraktan, a istovremeno sistematičan i tehnički jasan prikaz zvuka kojeg smo preuzeli i kroz njega nastavili dalje razvijati identitet. Svojom radikalnom jednostavnošću i nenarativnošću se isticao u vizualnoj kakofoniji svakodnevnog urbanog prostora, što nam je bilo važno. Najezda crno-bijelih linija u prostoru grada i njihovo uparivanje sa zvukom i videom koje su razvili Tin Dožić i Sara Salamon su bili još jedna interpretacija korištenja tog svjetlosnog zapisa u gotovo stoljeće dugoj tradiciji medijskih umjetnosti.

 

Koliko vam je trebalo vremena da osmislite koncept i koja je pozadina svega?

Sven: Koncept smo osmislili kroz nekoliko radnih sastanaka na kojima smo brainstormali različite načine i metode zapisivanja zvuka. Jednom kada smo odlučili za osnovne grafičke elemente,  pristupilo se biranju tipografije, razrađivanju prilagodbi različitim formatima od ulaznica do jumbo plakata i naravno uvijek popularnih cekera.

 

Tin: S obzirom na radikalnu jednostavnost vizualnog identiteta oblikovanje zvuka (sound design) za jingle MBZ konceptualno je izvedeno kao kratka kompozicija trajanja 30'' temeljena na samo tri elementa - kliku,  šumu i sinusoidnom valu. Ta tri elementa odabrana su zbog svoje jednostavnosti i zastupljenosti u svakodnevnom zvučnom okruženju. Urbani prostor zasićen je nizom šumova raznih boja te klikovima i tonovima koji služe kao signalizacija i znakovi upozorenja. Nadalje, mogli bismo reći da ti elementi predstavljaju osnovne gradbene jedinice glazbe: klik predstavlja ritam, sinusoidni val predstavlja ton i harmoniju, a šum boju tona. 

 

Sara: Pozadina svega je i naš suživot u ateljeu M28 gdje nas povezuju, osim prijateljstva, i strasti prema medijskim istraživanjima kojima svatko pristupa iz svojeg kuta. Za 30. MBZ specifično je to što identitet nastaje kao zbir zajedničkog rada Svena i Hrvoja, duo This Town Needs Posters, u kojem je sastavni dio dizajnerskog izričaja eksperiment s tiskom; Hrvojevog dugogodišnjeg umjetničkog i “hackerskog” istraživanja analognog filma i zvuka; Tinovog sound arta koji nastaje s materijalom iz svakodnevice, poput smeća; mojim intervencijama u najmanji element videa, jednu sličicu (frame), koje objedinjujem u video radove.

 

Kakav će biti vizualni identitet 31. MBZ-a, hoćete li koristiti detalje od prošlog biennala?

Sven: Vizualni identitet za 31. MBZ će biti u jednu ruku sasvim drugačiji, no i dalje će većinski biti u ključu monokromnih elemenata. Najjača poveznica s prošlim biennalom je tipografija Favorit Lining koju smo tada koristili i pokazala se izuzetno fleksibilnom i versatilnom, dovoljno specifičnom sa svojim naglašenim stilom podvlačenja, a istovremeno neutralnom u svojim osnovnim oblicima.

Rad na identitetu za 31. MBZ se ove godine odvija u timu kojeg opet čine Sara Salamon koja se bavi video i animiranim komponentama dizajna dok se Tin Dožić bavi zvukom. 

 

Rad u ovakvom interdiciplinarnom timu je zanimljiv pošto je inicijalni koncept u kojem se preklapa kvadratični grid s apstraktnim oblakom točaka prošao kroz Sarinu i Tinovu interpretaciju njega u vlastitim medijima. Oni svojim prvim reakcijama na te elemente meni pokazali na koji se način oni mogu koristiti, pa sam sada u procesu “vraćanja” njihovih ideja u opći pristup dizajnu za tiskane i statične vizuale. U procesu prolaska kroz puni krug se ideja nevjerojatno obogatila. Naravno, inputi i svjež pogled Margarete Ferek Petrić, umjetničke ravnateljice i Nine Čalopek, izvršne producentice festivala, važni su jer sagledavaju stvar u cjelini i iz pozicije krajnjeg korisnika kojemu je ovaj dizajn i namijenjen.

 

Tin: Koncept za oblikovanje zvuka za jingle 31. MBZ-a polazi od vizualnog identiteta temeljenog na gridu kao rigidnoj strukturi nasuprot oblaku sitnih točaka kao iregularnoj formi. Kompoziciju jingle-a sam zamislio kao akustične (za mene organske) forme unutar rigidne strukture ritma. U dogovoru s klarinetistom Branimirom Norcem odredio sam harmoniju za jingle. Snimanjem i sempliranjem (hrv. uzorkovanjem) Branimirovog sviranja klarineta dobio sam osnovne harmonijske odnose akustičkog zvuka, koje sam tretirao rudimentarnom montažom zvuka. Odsvirane harmonije su rezane na različite (ali čvrste, fiksne!) vremenske intervale te mehanički slagane u finalnu kompoziciju. Kao artefakt rezanja zvuka u montaži dobivaju se klikovi, oni koji bi inače bili smetnja u montaži zvuka. Odlučio sam ih se zadržati i naglasiti radi naglaska uloge rigidnog grida u kompoziciji.

 

Sara: Vizualni identitet 31. MBZ-a bit će nov i drugačiji, no zadržat će bitan konceptualni element iz prošlog izdanja. Odnos dizajna, pokretne slike i zvuka je neodvojiv i međusobno zavisan. U oblikovanju animacija i vizualnoj kompoziciji u vremenu vodim se Svenovim elementima i Tinovim zvukom. S obzirom na slavljeničko izdanje koje okuplja 60. godina Biennala istovremeno okrećući se budućnosti, ovim identitetom smo htjeli prikazati modularnosti i hibridnost formi. Koristeći samo elemente grida (mreže), kvadrate i igru pozitiva - negativa, stvaramo bezbroj kompozicija u vremenu. Moja tiha inspiracija bile su Nove tendencije, rođendanski suvremenik Biennala. 

 

Koliko je teško napraviti vizualni identitet za događaj poput MBZ-a?

Sven: Identitet ovisi o tome kako se neki događaj želi prezentirati i u kolikoj mjeri organizatori znaju kakav dizajn im treba. Dakle, ako organizatori znaju kakvo lice žele dati događaju onda je takav projekt uspješan. Pritom ne govorimo o tome da organizatori zadaju koje pismo ili grafičke elemente upotrijebiti, već kakav duh žele prenijeti, koji će stav zauzeti i koje će teme obrađivati i naravno kojoj publici se obraćaju. Nadolazeći MBZ festival svojim identitetom komunicira nasljeđe modernizma 20. st. koje je vrijeme rođenja MBZ-a, a istovremeno je usidreno u suvremenosti korištenja medija i tipografije. Ukoliko ne postoji odluka ili stav što neki identitet treba komunicirati, onda on u najboljem slučaju postaje samo lijepi ukras koji skriva pozadinski kaos ili češće nejasan sustav koji otežava komunikaciju.

 

Tin: Ne mogu komentirati vizualni dio, no oblikovanje zvuka ne bih opisivao u terminima laganog ili teškog. Svako oblikovanje zvuka za mene je uzbudljivo, a više sam inspiriran ako imam jasnu početnu točku rada. U ovom slučaju to je vizualni identitet koji, za mene vrlo jasno, informira metodu komponiranja jingle-a.

Sara: Izrada vizualnog identiteta nastaje u dijalogu organizatora, dizajnera i svih vanjskih suradnika. Za taj je proces bitno da postoji međusobno povjerenje, ali i estetska kompatibilnost.

Ekipa Muzičkog biennala je specifično otvorena i hrabra što dugotrajni proces stvaranja identiteta čini ugodnim i, s autorske pozicije, zanimljivim. U oba smo izdanja bili slobodni eksperimentirati u svim medijima što ovaj identitet izdvaja i čini suvremenim. Vjerujem da je statični dizajn prošlost. 

 

Osim MBZ-a, s kime sve radite? Gdje se vaši radovi mogu vidjeti?

Sven: Ovogodišnji autorski trio je u malo drugačijoj dinamici radio i na identitetu za Dane Komunikacija, koji su nanovo preimenovana u DK2020 kojeg organizira Hura! (Hrvatska udruga društava za tržišno komuniciranje), koji je zbog pandemije odgođen za iduću godinu. Samostalno radim i za ovosezonski ciklus koncerata Cantus Ansambla, a među klijentima mi se mogu naći obrazovno-znanstvene institucije poput Arhitektonskog i Filozofskog fakulteta, akteri s nezavisne scene poput MAMA-e i Rosa Luxemburg Stiftunga te muzeji, galerije, razni izdavači . S Hrvojem imam projekt kroz kojeg eksperimentirajući s manualnim tehnikama tiska radimo plakate za nezavisnu muzičku scenu. Osim na strukovnim izložbama, billboardima, ulicama , većina tih radova može se naći i na mom webu ili instagramu.

 

Tin: Primarno razvijam svoju praksu kao samostalni multimedijalni umjetnik, ali su mi izrazito bitne i kolaboracije. Surađujem s dizajnerima i dizajnericama, umjetnicima i umjetnicima drugih medija, glazbenicima i glazbenicama i plesnim i izvedbenim umjetnicima i umjetnicama. U zadnjih godinu dvije moj rad se mogao vidjeti na nizu izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu, od kojih bih istaknuo ovogodišnju završnu izložbu WHW akademije u zagrebačkoj galeriji Nova, grupnu izvedbu “Utopija produženog sada i ovdje” u suradnji s još devetoro umjetnika i umjetnica, a u autorskoj koncepciji Sonje Pregrad, izložbu mog rada GoldRush u V2_Lab for the unstable media u Rotterdamu 2019. godine i moju instalaciju “Pjesme za antropocen #3” na izložbi finalista nagrade Radoslav Putar u Rijeci  2019. godine.

 

Sara: Kao i Tinu, primarna mi je autorska vizualna umjetnička praksa najčešće objedinjena u formi instalacije kroz medije pokretnih slika, zvuka i objekata. Obožavam timski rad jer me uvijek gurne u neočekivane smjerove; djelujem u timu s Hrvojem Spudićem, kolektivima M28, B.A.K.A productions i Platforma za eksperiment. Ove godine sam u sklopu kolektiva M28 predstavila umjetničke projekte na Touch Me festivalu 2020 u organizaciji Kontejnera, u Hali V Tehničkog muzeja,na Salonu mladih 2020. s Hrvojem Spudićem, a s Platformomza eksperiment u Galeriji VN. Kao i sve mlade umjetnike u Hrvatskoj, egzistencija me gurnula u kulturne industrije i druga umjetnička područja, film i kazalište, gdje djelujem kao montažerka, snimateljica, animatorica, oblikovateljica videa i svjetla za predstave. Radila sam samostalno i u timu za Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Kazališne družine Clou i Muzak, Udrugu za umjetnost i kulturu B.A.K.A., udruge Filmaktiv, Drugo more, Rijeka 2020 d.o.o., Hrvatsko Narodno Kazalište Ivana pl. Zajca.

 

 

Što vas sve inspirira dok radite vizualni identitet za kulturna događanja?

Sven: Inspiracija je pomalo nespretna riječ ako govorimo o dizajnu, barem iz moje perspektive. Projektima pristupam kroz analizu, “inspirira” me zadatak, program, sve ono što treba komunicirati. Naravno pristup ovisi i o ciljanoj publici, ali i vlastitom odnosu prema mediju u za koji se radi. Koncipirati dizajn za event koji se isključivo digitalno reklamira ili čak i u potpunosti virtualno odvija, je dosta drugačije od koncipiranja događaja koji se komunicira plakatom, putem radija, letcima, knjižicama koji ga prate pošto su osobine svakog pojedinog medija drugačije. 

Čini mi se da je uvijek bitno komunicirati na više razina, od prve koja je prijenos informacije, do one značenjske koje proizlaze iz korištenja ili reinterpretacije pojedinih elemenata na kojeg se događanje referira, kao na primjer tehnika zvučnog zapisa za Muzički biennale, korištenja tipografije koja također na suptilnijoj razini govori o kakvom se sentimentu tu zapravo radi i grafičkih elemenata ili postupaka koji u potencijalni kaos uvode strukturu i zadaju pravila po kojima se identitet strukturira.

 

Tin: Dobar timski rad! 

 

Sara: Moj zadatak je reakcija na postavljene elemente dizajna, a u nju unosim svakodnevna istraživanja o pokretnim slikama. Kreativni rad na vizualnom identitetu obilježava kombinatorika zahtjeva naručitelja te osobnih estetika i vještina.