Kolaž
Simfonijski orkestar HRT-a, Neue Vocalsolisten Stuttgart i Maria RadutuČetiri perspektive nestabilnosti, pokreta i promjene – svaka istražuje odnos između individualnog i kolektivnog, harmonije i kaosa, prošlosti i sadašnjosti.
George Lewis američki je skladatelj, muzikolog, trombonist i profesor na Sveučilištu Columbia. Bavi se eksperimentalnom i računalnom glazbom te improvizacijom, istražujući dinamiku rase, spola i dekolonizacije u glazbi. U djelu Your Network Is Unstable koristi prepoznatljive tematske i stilističke elemente američke glazbe, koji se često pojavljuju u djelima Amy Beach, Charlesa Ivesa, Thomasa 'Blind Toma' Wigginsa, Ruth Crawford, Elliotta Cartera, Dukea Ellingtona i drugih, a koji prikazuju različite aspekte društva i kulture. Cilj je podsjetiti slušatelje/-ice na stalnu nesigurnost, spriječiti samozadovoljstvo, ali i slaviti promjene. Djelu je inspiracija i filozofija Antona Wilhelma Amoa, koja se opisuje kao „filozofija bez fiksnog prebivališta“. U glazbi se zrcali pozivom slušateljima/-cama da razmotre posljedice života u nestabilnom svijetu, gdje su mobilnost, dekolonizacija i kreolizacija ključni procesi za našu sadašnjicu. Istodobno, analiza mreža – koja je u početku služila za popravljanje internetske veze – danas je važna metoda za istraživanje društvenih struktura i tehnologija moći. Povezana je sa skladateljevim dugogodišnjim radom na umjetnoj inteligenciji u glazbi. George istražuje stvaranje hibridnih ljudsko-strojnih mikrogrupacija u improvizaciji, gdje ljudi i strojevi zajednički stvaraju prostor za kreativni izričaj i suradnju. Mrežna analiza također može pratiti širenje mema, kao što je „vaša mreža je nestabilna“: ako smo svi povezani u mreži, tada je i naša vlastita nesigurnost – preduvjet za promjenu.
Kroz šarolik i ironičan rad, prethodna umjetnička voditeljica Biennala, Margareta Ferek-Petrić, stvara apsurdne zvučne slike, prepoznatljive po živopisnim bojama, snažnoj impulzivnosti i izražajnim kontrastima. Njezine skladbe spajaju osjetilno i apstraktno, ljepotu i zaigranu pronicljivost. Kroz (auto)ironiju i humor propituje svijet, crpeći inspiraciju iz književnosti, umjetnosti, filma, satire, znanosti, politike, filozofije i neobičnih životnih situacija. Djelo Orgy of Oxymorons potaknuto je njenom fascinacijom oksimoronom kao figurom koja spaja neizrecivo i ekstremno unutar jedne jezične cjeline. Kao glazbeni ekvivalent, klavirski koncert 21. stoljeća postaje idealna platforma za istraživanje ovog retoričkog fenomena. Inspiracija također dolazi iz svakodnevnih idioma, poznatih glazbenih gesti i melodija koje su duboko usađene u kolektivnu podsvijest, a koje, u kombinaciji s eksperimentalnim zvukovima suvremene glazbe, stvaraju groteskni efekt – prepoznatljivo, ali izobličeno. U starogrčkoj religiji, orgije su bile oblik ekstatičkog obreda koji je imao za cilj premostiti granice između sudionika i božanstva kroz stanje mističnog zanosa. Ovakva vrsta obreda često je uključivala žene, ponekad u isključivo ženskim zajednicama, što je izazivalo lascivne spekulacije i pokušaje da se ti rituali potisnu. Margareta se osvrće na paralelu između drevne ekstaze i suvremenih sloboda koje umjetnost može pružiti, unatoč nepravdama koje i dalje postoje u društvu. Dok su žene povijesno i danas potlačene u mnogim kontekstima, skladateljica prepoznaje privilegiju umjetničkog stvaranja, koja joj omogućuje da iz sigurne pozicije glazbom komentira te društvene nepravde. Ovaj klavirski koncert prožet je kontrastima: od nemoći do fantazija svemoći, od proslave jednostavnih užitaka i ljubavi do preispitivanja apsurdnosti privilegirane pozicije umjetnika. Kao monumentalni oksimoron, ona istovremeno odaje počast ljudskoj složenosti i osporava svijet u kojemu groteskno i veličanstveno koegzistiraju. Djelo je posvećeno pijanistici, Mariji Radutu.
Luciano Berio, jedan od najvažnijih skladatelja 20. stoljeća, poznat je po eksperimentalnom pristupu, osobito u elektroničkoj glazbi. U skladbi Sinfonia, istražuje se ideja „zvučanja zajedno“ – povezanosti glasova, instrumenata i riječi, ali i različitih značenja i stanja. Naslov djela ne odnosi se na klasičnu simfoniju, već na neprestanu interakciju glazbenih i tekstualnih elemenata. U Sinfoniji glasovi, instrumenti i riječi stvaraju koherentnost kroz kontekst, harmoniju i interpretaciju. Prvi dio koristi fragmente iz Le cru et le cuit Claudea Lévi-Straussa, drugi je posvećen Martinu Lutheru Kingu, a treći citira Beckettovo The Unnamable. Četvrti dio imitira prethodne dijelove, dok peti povezuje djelo u cjelinu. Treći dio Sinfonije posvećen je Gustavu Mahleru. Scherzo iz Mahlerove Druge simfonije služi kao okvir i izvor za mnoge glazbene reference – od Bacha, Schönberga, Brahmsa, Straussa, Beethovena, Stravinskoga, Berga, Weberna, do Bouleza, Pousseura i samog Berija – koje se u novom kontekstu transformiraju i dobivaju nova značenja. Sinfonia, napisana za 125. obljetnicu Njujorške filharmonije, posvećena je Leonardu Bernsteinu.
///
Francuski dirigent Pascal Rophé, prije nego što je postao šef dirigent Simfonijskog orkestra HRT-a, predvodio je Nacionalni orkestar regije Pays de la Loire i Kraljevsku filharmoniju iz Liègea.
Simfonijski orkestar HRT-a, osnovan 1929. godine, jedan je od najstarijih europskih radijskih orkestara, poznat po izvođenju djela hrvatskih autora i redovitom sudjelovanju na prestižnim festivalima. Godine 2024. osvojio je Grand Prix Orlando na 75. Dubrovačkim ljetnim igrama.
Austrijsko-rumunjska pijanistica Maria Radutu spaja klasičnu glazbu s različitim umjetničkim formama, brišući granice stilova i epoha. U solističkim recitalima, podcastu Pianobox i glazbeno-scenskoj izvedbi All About Eve sa Sophie Heinrich, približava publici proces nastanka svojih interpretacija.
Sedam pjevača ansambla Neue Vocalsolisten Stuttgart sebe vide kao istraživače i inovatore. Najradije surađuju s umjetnicima koji vješto koriste digitalne medije te eksperimentiraju sa žanrovima, prostorom i perspektivama. S više od 30 premijera godišnje, njihov rad prepoznat je kao jedinstven u suvremenoj vokalnoj glazbi.
///
Neue Vocalsolisten Stuttgart
Johanna Vargas, sopran