ORIS: predavanja – programski blok Arhitektura + zvuk
Intuitivne su se ideje mislilaca i umjetnika kroz povijest o neraskidivoj vezi vremena i prostora, zvuka i ambijenta, glazbe i arhitekture, s razvojem znanosti i tehnologije u 20. i 21. stoljeću utjelovile u umjetničkim djelima i kulturnom svjetonazoru. Ono o čemu su stari pitagorejci teoretizirali, s vremenom je čovječanstvo provelo u djelo. Sva glazba reflektira određeni prostor, kao što i svaki prostor sadrži svojevrsni zvuk. Iako genezu glazbe i arhitekture načelno pratimo kao odvojene discipline, one su nerijetko jedna s drugom komunicirale, međusobno se inspirirale, doticale se zajedničkih konstruktivnih elemenata te uzajamno utjecale na svoj zajednički razvoj. Možemo li zamisliti stoljetnu povijest crkvene glazbe bez ječnih katedrala u kojima je ona nastajala? Možemo li pak zamisliti razvoj virtuoznih baroknih arija bez adekvatnih opernih interijera u kojima su njihove kolorature bile akustički izvedive? U mnogim su slučajevima upravo prostor i njegove akustičke mogućnosti bile presudan čimbenik definiciji glazbenog stila koji mu je prilagođen. Kao što bi divlja i distorzirana punk glazba u gotičkoj katedrali zvučala nerazgovjetno, tako bi i dječji zbor sa svojim liturgijskim repertoarom bio u najmanju ruku neprimjeren klubovima britanskog podzemlja kasnih sedamdesetih.
Akustika je u konačnici postala oblikovni element, bilo u glazbi ili arhitekturi. Skladatelji su postupno sve više razmišljali prostorno te su došli do stadija u kojem su upravo prostor i kretanje zvuka u njemu bili polazni glazbeni parametri. Arhitekti su jednako tako svoj vlastiti fokus s oblikovanja svjetlom i teksturom materijala preusmjerili na zvukovnu komponentu ambijenta kojim manipuliraju i počeli su projektirati raznorazne zvukovne paviljone i multimedijske instalacije. Funkcije su obiju disciplina nadišle same sebe.
Interdisciplinarne se težnje niza umjetnika, doduše, nisu zadržale na pukoj sistematizaciji odjeka interijera. U želji da se prostor i vrijeme, ili glazba i arhitektura, što više konceptualno povežu u jedinstveni umjetnički entitet, kreativni je put trebao napraviti svojevrstan iskorak iz sfere fizike u sferu metafore. Suvremeni skladatelji poput Alberta Posadasa, kao i arhitekti poput Stevena Holla, crpe inspiraciju upravo iz suprotnih disciplina te nastoje utvrditi strukturalne i oblikovne poveznice između njih. U tom će procesu često naići na očit problem naracije i dinamike dionizijske glazbene umjetnosti nasuprot statičnosti i jedinstvenosti forme apolonske skulpture i arhitekture. Načini i ideje s pomoću kojih autori premošćuju takve opreke razlikuju se od slučaja do slučaja, i svaki je na svoj način zanimljiv.
Marko Slaviček