Pukotine
Od potresa u Zagrebu prošlo je sada već pet godina, a nešto manje od onog još snažnijeg potresa u Petrinji. Ta dva razorna događaja iznenada i velikom silinom mnoge su prostore svakodnevice učinili nedostupnima – od domova stanovnika pogođenih područja do brojnih društvenih i kulturnih prostora čije su građevine pretrpjele značajna konstruktivna oštećenja – a prizori popucalih zidova, odlomljenih komada pročelja, porušenih dimnjaka i u potpunosti uništenih zgrada urezali su duboku gravuru u našem kolektivnom sjećanju.
/
Upravo taj oštar i dramatičan rez posebno upečatljivo prikazuje kako se krovna tema 33. MBZ-a ocrtava u možda i najvažnijem resursu kulturne scene – prostoru. Nakon potresa, gotovo preko noći, prekinute su veze s velikim dijelom zagrebačke kulturne infrastrukture. Svoja vrata zatvorili su Hrvatski glazbeni zavod, Muzej za umjetnost i obrt, Hrvatski prirodoslovni muzej, Hrvatski povijesni muzej, Mimara, Gavella te niz drugih ustanova, muzeja, fakulteta, akademija, škola... Riječ je o institucijama koje su mahom bile smještene u starim građevinama na području Donjeg i Gornjeg grada, od kojih su mnoge desetljećima čekale revitalizaciju: sve do potresa, koji je njihov raspad ubrzao, ali paradoksalno – i otvorio put prema dugo odgađanoj obnovi.
Kako bi nastavile s radom i za vrijeme obnove, institucije su morale prilagoditi svoje programe novom stanju izmještenosti, osloniti se na suradnju s drugim ustanovama ili pronaći alternativne prostore za djelovanje. Primjerice, pored gostujućih izložbi u tradicionalnim izložbenim prostorima u Zagrebu i drugim gradovima, Umjetnički paviljon održao je niz izložbi u javnom prostoru aktiviranjem platoa ispred matične zgrade, a pokrenuo je i ciklus digitalnih izložbi kroz Virtualnu galeriju. Glazbeni ansambli koji su prije potresa redovito nastupali u prostoru Hrvatskog glazbenog zavoda – poput Zagrebačkog kvarteta, Zagrebačkih solista i Hrvatskog komornog orkestra – premjestili su svoje koncerte u Malu dvoranu Lisinskog, koncertnu dvoranu Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji, Novinarski dom te Centar za kulturu i informacije Maksimir.
Prije povratka u zgradu u Frankopanskoj, Kazalište Gavella veliki broj produkcija održalo je u Kulturnom centru Travno i Centru za kulturu Trešnjevka. I Kino Tuškanac, čija je zgrada u obnovi od listopada 2023., nastavilo je djelovati u gostima; primarno u Kinu Forum i Kulturno informativnom centru te na drugim lokacijama, poput Centra za kulturu Histrionskog doma i MM Centra. Zanimljivo je promatrati kako je katastrofa, usprkos devastaciji, ipak donijela nešto pozitivno – institucionalna kultura rasula se po gradu i barem fizički postala dostupnija i onima izvan najužeg centra.
Sada, pet godina kasnije, napokon možemo reći da je obnova gotovo svih oštećenih institucija u tijeku, a neke su i dovršene – u prethodne dvije godine otvoreni su kazališta Gavella i Komedija, Arheološki muzej te Hrvatski prirodoslovni muzej. Završetak obnove Hrvatskog glazbenog zavoda očekuje se u idućoj godini, a s vremenom svoja će vrata ponovno otvoriti i Umjetnički paviljon, Muzej za umjetnost i obrt, Muzej Mimara, Palača Vranyczany-Dobrinović, Gliptoteka HAZU, Kino Tuškanac pa i Kino Europa. No, što je pak sa svima onima koji djeluju izvan okrilja institucija?
Oštar rez potresa osjetila je i nezavisna scena, kojoj je put do boljih prostornih uvjeta već ionako trnovit. Takav je Autonomni kulturni centar Medika, koji je u potresu pretrpio značajna konstruktivna oštećenja zbog čega su pojedini prostori za izvedbe i rad umjetnika nedostupni do daljnjega. Premda su korisnici prostora u Pierrotijevoj 11 štetu sanirali ‘za prvu ruku’ unutar svojih financijskih mogućnosti, ozbiljnija obnova Medike i dalje je na čekanju.
Prostorna nesigurnost nezavisne scene ocrtava se i u široj slici odnosa prema gradskim prostorima: dok se pojedine inicijative i organizacije bore za opstanak, istovremeno diljem Zagreba zjape prazni prostori, bivši industrijski kompleksi, vojni objekti i nikada dovršena gradilišta. Umjesto da se revitaliziraju i stave u funkciju kulture i zajednice, mnogi od njih propadaju godinama, čekajući odluke koje na dnevni red često ni ne dolaze. Gredelj, Paromlin, Blok Badel, stara uljara, tvornica Nada Dimić, vojna bolnica u Vlaškoj i Sveučilišna bolnica Blato samo su neki od primjera ‘urbanih praznina’ prepuštenih zubu vremena. Premda se o njihovoj revitalizaciji povremeno raspravlja, tek rijetki primjeri pokazuju konkretne pomake. Paromlin bi u nadolazećim godinama trebao postati nova zgrada Gradske knjižnice i društveno-kulturni centar, a kompleks Bloka Badel već godinama čeka realizaciju arhitektonskog natječaja.
Za razliku od naglog i brutalnog reza koji donosi prirodna katastrofa, prekidi veza s nekim prostorima odvijaju se postepeno, ali nisu ništa manje bolni. Oni su posljedica dugotrajnog zanemarivanja, političkih odluka, ekonomskih i društvenih promjena koje često ostaju izvan fokusa javnosti. No, bilo da se radi o postepenom ili iznenadnom prekidu, presudno je pitanje – što činimo s prazninama koje ostaju?
///