Isprekidana publika

/

 

Izvorno, dio publike MBZ-a dijelio je „put” s onima koji su MBZ stvarali: obrazovanje na Muzičkoj akademiji (mahom u Zagrebu), a prije toga početci s klasično klasičnom glazbom, možda mladenačke produkcije za klavirom, s mašnicom ili u odijelcu, zatim postupno otkrivanje novije i Nove glazbe te djelomično prekidanje veza s naučenom klasikom, otkrivanje prepariranih instrumenata ili noisea, otvaranje novome. Na kraju studija, možda kakav četverosatni ispit sa zaokruživanjem notica, ne bi li se pokazalo znanje o tome što su nizovi i serije, zatim otiskivanje u svijet suvremenog zvuka – uz povremeno okretanje starijoj glazbi. Možda baš ne, nedajbože, romantizmu, no sve je više ljudi koji zapravo slušaju sve. Velik dio bijenalske publike tako je imao, ima i dalje, osnovu u klasičnom glazbenom obrazovanju. Ljudi su to koji u svakoj novoj generaciji iznova prekidaju veze s naučenime, a ako su se tijekom školovanja i poslije bavili i time kaže li se „serijska” ili „serijalna”, možda će dobiti kakav „pisarski” angažman na festivalu ili će ostati u čvrstoj jezgri poklonika MBZ-a. Ovaj dio publike je, dakle, najsličniji onima koji su na čelu festivala: akademskim skladateljima, ujedno „izbornicima” novoglazbene reprezentacije, i ljudima oko njih, najčešće skladateljima, muzikolozima i drugima koji su se kroz HDS usredotočili na Novo. U novije vrijeme možda se ipak prekidaju veze s dominacijom ovog dijela publike: on je i dalje bitan dio bijenalske „jezgre”, no možda više neće biti glavno lice MBZ-a: dijelom i zato što se, polagano, mijenjaju i oni koji festival vode, a time izravno prizivaju dio novijih posjetitelja, ali i zato što širenje horizonata i publike jednostavno znači da će netko morati stati u drugi red da bi za sve bilo mjesta na slici.

 

Predstavnike ove skupine sigurno ćemo naći u klasičnijim koncertnim prostorima i na programima kao što su baleti u HNK-u, na Cantus Ansamblu (a ne ansamblu Cantus), na koncertu Simfoničara, a možda i na koncertu za sopran i orgulje koji se održava u ponedjeljak u 14 sati, u slabije poznatoj crkvi (!). Ipak, ukazat će se i na ponekom kasnonoćnom programu u „sumnjivom” prostoru. Jer među ovim su ljudima i dobri vojnici, oni koji ozbiljno shvaćaju festivalske „obveze” pa redovito odlaze i na sadržaje koji im nisu, recimo, najbliži, kao i na glazbe na koje nisu naišli na studiju, a vjerojatno će obratiti i pažnju na to koliko je ove godine praizvedbi hrvatskih autora (spoiler: ima ih dvanaest.).

 

Tradicionalno, za Biennale su zainteresirani i oni koji suvremenoj glazbi pristupaju s ne-muzikoloških teorijskih osnova, iz humanističkih znanosti, kao i ljudi iz drugih umjetnosti. Kada je riječ o klasičnoj glazbi, mnogi koji nemaju formalno glazbeno obrazovanje („Nisam školovala.”) misle da ona nije za njih: stvoren je gatekeeper sustav (ili njegov dojam?) zbog kojega danas sve manje ljudi odlazi na koncerte. Ali sa suvremenom klasičnom glazbom situacija je nešto drukčija. Ona je u svojoj osnovi prekidač (veza!) i kao takva, zanimljiva je suvremenim teorijama i onima koji nisu u klupama zaokruživali notice. Zaokruživačima ostavljaju analizu norme, konkrecije i individuacije pa svojim pristupom odlaze „onkraj” glazbe i osnovnih svojstava zvuka, povezujući suvremenu glazbu s drugim umjetnostima, sa suvremenim društvom i slično. Riječ „angažirano” nadvija se snažnije nad ove pripadnike publike; uz angažirane autore i izvođače, Biennale često ima i angažirane slušatelje. U slučaju ovog dijela publike, možda se prekida veza s idejom da glazba nije njihovo područje, a naša imitacija horoskopa pretpostavlja da će ih s ovogodišnjeg MBZ-a zanimati djelo Les murs meurent aussi o granicama, izbjeglicama i suvremenim ratnim sukobima, kao i instalacija Pismo čovječanstvu, o narušenom odnosu čovjeka i prirode, ili opera o Alanu Turingu. 

 

Muzički biennale često privlači i one koji su zainteresirani za glazbu suvremenosti, ali uglavnom ne pronalaze ništa za sebe u programima koji se nude u uobičajenim, mainstream, koncertnim prostorima ili bi možda htjeli čuti nešto od te glazbe, ali im se ne sviđaju institucije koje ih nude. Možda su prekinuli veze s prostorima u koje, primjerice, ne mogu ući s ruksakom, ako je takvih veza ikada i bilo. Današnji MBZ prekida veze s inzistiranjem samo na jednom tipu koncertnog pogona i otvara se novim prostorima koji mogu, makar „na mala vrata”, uvući na Biennale i publiku koja se držala podalje. Naš horoskop očekuje od njih da koncerte, djelomice, odaberu i po prostorima održavanja, da odu na suradnje sa ZEZ-om, možda u više fensi Peti kupe ili na program koji u podnaslovu ima Late Night, baš zbog tog naziva (a zapravo se iza toga kriju zanimljivi programi Rodriga Constanza ili ansambla Scapegoat). Očekujemo ih navečer u Močvari, u subotu popodne u Ribnjaku te na programima u čijim se opisima rabe riječi „inovativno” i „elektronika”; a možda i „imerzivno”. I oni bi, ali i mnogi drugi, rado na obilazak kostura bolnice u Blatu (a kada se kostur oglazbi i postane dio multimedijskog koncerta, gledat će/mo ga u izravnom prijenosu u MSU).

 

U dosadašnjim bijenalskim publikama (riječi publike i muzike još se u hrvatskom jeziku pomalo opiru pluralu!) dosad je bilo pripadnika spomenutih skupina, kao i raznih „slučajnih namjernika”. Ipak, svaki festival zapravo se nada i osvajačkom pohodu odnosno novoj publici. S obzirom na to da suvremenoglazbeni događaji teško ulaze bilo u društvene, bilo u nedruštvene medije, pitanje je kako bi MBZ mogao doći do novih „duša” (osim ako netko iznimno poznat ne najavi odjednom dolazak na Biennale?): kakvom vještom kampanjom, PR-om, možda uz malo „viralne” sreće. Možda će neka nova publika reagirati baš na temu prekinutih veza prije negoli na glazbu – daleka su vremena kad se glazbu „prodavalo” samo glazbom ili kada se mislilo da se kod glazbenih festivala radi samo o glazbi: možda nova publika krene od Muzeja prekinutih veza pa pronađe dodanu vrijednost ili od instalacija ili storytellinga ili ih privuče mogućnost posjećivanja proba (raspitajte se!). 

 

Za razliku od drugih horoskopa, u ovome ne tvrdimo da su neki znakovi, tj. tipovi publike, međusobno nekompatibilni; suvremenoglazbenom magijom spojit će se kuće i glazbeni podznaci, stvoriti nove bijenalske veze – a mjesta ima za sve.