Prekinute veze

Konceptualni rad neobičnog naziva izgradili smo Dražen Grubišić i ja, na ruševinama vlastitog ljubavnog odnosa, temeljeći ga na vrlo jednostavnoj i za nas u tom osjetljivom trenutku, opsesivnoj premisi. Iščezavaju li zauvijek svi tragovi naših veza onda kada više nemaju uporište u susretu i emocionalnom angažmanu svojih dojučerašnjih protagonista? Postoji li onkraj frakture izazvane prekidom neko sigurno mjesto kamo odlazi 21 gram krhkog mosta izgrađenog između dviju osoba? 

 

Tijekom dugog procesa razdvajanja, vrlo smo brzo otkrili kakva se mnemonička snaga krije u banalnim predmetima svakodnevice. Samo jedan pogled na predmet/okidač sjećanja, mogao nas je gotovo u  potpunosti  vratiti  u osjetilnu dimenziju odnosa koja se činila nepovratno izgubljena. S jedne strane osjećali smo potrebu da se zauvijek riješimo tog emocionalnog tereta, dok ga s druge strane nismo htjeli zauvijek uništiti,  već naprotiv – sačuvati od zaborava. Svoje putovanje nemirnim strujama prekida pretvorili smo od samog početka u demokratičan proces, prepuštajući interpretaciju našeg koncepta publici odnosno estetici slučaja.  

 

I danas svatko ima priliku sudjelovati u stvaranju kameleonskog kolektivnog djela tako da anonimno donira simbolički predmet i priču muzejskoj zbirci.

Zgužvanu kino ulaznicu s porukom. Vjenčanicu vakumiranu u staklenci za kiseljenje krastavaca. Električnu gitaru. Nagradu hrvatskog glumišta. Igraću kartu njemačkog mađioničara… Izmještanje osobnih predmeta i njihovih anonimnih intimnih priča u javni arhiv na ogled publici postao je za mnoge prijeko potrebni  ritual rastanka i prilika za osobnu katarzu. Muzej prekinutih veza etablirao se kao scena za svečanu ceremoniju prekida, sklonište za plejadu osjećaja koji nas čine živim ljudskim bićima u stalnom procesu razvoja, bez obzira na društvenu ili kulturnu pripadnost. Riječima Rolanda Barthesa u nezaboravnim Fragmentima ljubavnog diskursa:

 

„Svaka strast naposljetku ima i svojeg gledatelja…

(nema) ljubavne žrtve bez završne predstave.“  

 

Na krhotinama odnosa koji više ne postoji u prostoru Muzeja uspostavlja se novi odnos – most empatije između odsutnih subjekata propalih veza i ovdje i sada prisutnih promatrača. Artefakti izlaskom iz privatne sfere postaju dijelovi kolektivne kompozicije koju ljubav izvodi na svečanosti vlastitog svrgnuća u različitim tonalitetima: od prigušene tuge do gorkog razočaranja, od platonske čežnje do putenog zanosa, od ironijskog odmaka do prihvaćanja kraja i sublimacije gubitka. Kompozicija postava u Muzeju za posjetitelja je put kroz univerzalna ljudska stanja kroz predmete i ispovjednu prozu potpunih neznanaca. 

 

Od prve izložbe u brodskom kontejneru, preko više od šezdeset međunarodnih izložbi do utemeljenja Muzeja prekinutih veza na Gornjem gradu pojam prekida veze ljudi su doživjeli i interpretirali na najrazličitije načine. Zahvaljujući tome, Muzej je gotovo neprimjetno i organski intrigantno širio svoj tematski, kulturološki i antropološki opseg.  Postao je utočište za sve neostvarene čežnje, iskušenja i gubitke s kojima nam se samima teško nositi.  Kroz dijeljenje svoje priče s drugima, teret gubitka postaje lakši u neočekivanom i čarobnom odnosu suosjećanja te prepoznavanja između potpunih stranaca. U Muzeju  se danas nalazi set za hormonsku terapiju s pričom o neuspjelom majčinstvu putem umjetne oplodnje. Zatim ploča od šelaka na kojoj je trajno zabilježen glas mladog opernog pjevača iz Kölna čije su glasnice stradale od streljiva u Prvom svjetskom ratu. 

 

U balonu na napuhavanje u obliku ribe iz Tokija kćer čuva dah preminulog roditelja, dok je jedna djevojka iz Amsterdama u Muzeju ostavila glazbu kao uspomenu na Iran, domovinu koju je kao prognanica napustila s obitelji. Iako često obojeni bolnim osobnim iskustvom, lokalnom kulturom i poviješću muzejski izlošci puni su univerzalnog značenja,  života, čežnje i nade – čak i onda kad nam se svijet ruši i život nam nepravedno oduzima ono što najviše volimo. Oni su posveta otpornosti ljudskog duha i neuništivoj želji da na ruševinama starih gradimo nove mostove koji nas povezuju s drugim, unatoč svemu, ponovno, zauvijek. 

 

Misao da će tema prekinute veze zaživjeti u kompozicijama i interpretacijama niza glazbenih te plesnih umjetnika na ovogodišnjem Muzičkom biennalu Zagreb ispunjava me znatiželjom i radosnim iščekivanjem. Kako sve može zvučati prekid, taj niz tonova izgubljen u orbiti na koju više nitko ne polaže pravo? Nije li glazba umjetnost vremena gdje su pauza, prekid i otpuštanje napetosti sastavni dio ljepote kompozicije? Baš kao što je to slučaj i u vezama, u glazbenoj izvedbi, snaga i katarzična moć djela proizlazi iz odnosa ljudskih bića koja u njoj sudjeluju i kao primatelji podražaja i kao transmiteri doživljaja. Akustični podražaji usporedivi su s fizičkim kontaktom i dodirom po tome što izravno i trenutačno izazivaju neuronske i fiziološke promjene, izoštravaju nam sva čula (ne samo slušna), čine nas prisutnijima, osjetljivijima, empatičnijima, više živima. 

 

Danas kada svjedočimo svijetu koji je sve rascijepljeniji, virtualniji i ravnodušniji, veseli me da Muzički biennale Zagreb pali još jedan reflektor nad našim rasjedima u potrazi za onim što nas u domeni slušnog i čujnog, usprkos svim razlikama, povezuje.  

 

///