Hrvoje Hiršl: Dimenzije linije

S umjetnikom Hrvojem Hiršlom razgovarali smo o njegovom umjetničkom procesu i razmišljanjima u tijeku nastajanja njegovog djela za MBZ 33

Kako za tebe izgleda proces nastanka djela – krećeš li od ideje ili prvo skupljaš zvukove i senzacije koje onda slažeš u cjelinu?

Upravo su me znatiželja i želja za razumijevanjem svijeta oko sebe odvele k umjetnosti. Umjetnost vidim kao poligon za istraživanje interdisciplinarnih tema koje ne bi bile moguće u nijednoj drugoj disciplini. Raspon mojih interesa obuhvaća povijest umjetnosti, filozofiju, fiziku, matematiku, biologiju, psihologiju, sociologiju…

Proces većinom polazi od teme koja me zaintrigira, a nakon dubljeg istraživanja, otkrivam da sadrži nešto više nego što se na prvi pogled čini; radovi su „vizualizacije“ rezultata tih istraživanja. Ponekad su to duhoviti komentari ili začudno uparivanje stvari koje se prividno ne čine povezanima, pokušaji razotkrivanja skrivenih struktura…

Izbor medija ovisi o više faktora, ali obično pada na onaj koji daje začudan rezultat, kako bi privukao pozornost i izazvao reakciju – promatranje teme svježim „očima“. Preferiram onaj koji ima najdirektniji odnos prema konceptualnom poentiranju.

Uloga zvuka u mojim radovima je višestruka: kao proširenje vizualnog, gdje pojačava temu rada i njegov cjelokupni dojam; kao jedna od nevidljivih, a opet izrazito fizičkih sila (kretanje zvučnih valova), koja je jednostavna za korištenje i kontrolu; te kao konceptualna posljedica zbroja odluka koje su se dogodile organskim razvojem koncepta. On je ili gradivni element jednako vrijedan kao i svaki drugi dio rada, ali ne i glavni fokus ili je nusproizvod koji se manifestira kroz ranije donesene odluke koje su definirale rad, a zvuk se događa unutar tih parametara.

Utječe li specifična lokacija na način na koji razmišljaš o instalaciji? Cijeniš li u tom pogledu fleksibilnost ili čvrsta ograničenja?

Sve ovisi o situaciji: radim li site-specific projekt ili ukomponiravam postojeći projekt unutar zadane lokacije. Ponekad su projekti inspirirani lokacijom, nekom povijesnom ili prostornom činjenicom koja postaje polazišna točka – poput Čvorišta, koje sam izložio 2015. u DordtYartu u Nizozemskoj, unutar prostora bivšeg brodogradilišta. U tom slučaju prostor ima određene karakteristike koje postaju neodvojive od samog rada.

No to je dosta rijetko, većinom pazim da izložbe maksimalno iskoriste zadani prostor te njegove karakteristike, ali bi bilo vrlo ograničavajuće za buduća izlaganja da projekt vežem isključivo uz tu lokaciju. Uvijek u radu koristim formalne prostorne karakteristike; mislim da bilo koji umjetnički rad mora naći način da funkcionira s prostorom, čak i da se na neki način nametne, bez obzira na prostorna ograničenja. To je jednostavno dio „posla” postavljanja izložbe.

U svojem radu dekonstruiraš ideje koje podrazumijevamo kao zadane; što, po tebi, podrazumijevamo u ideji ‘prekinutih odnosa’?

Tehnološki prostor koji gradimo i prostor u kojem obitavamo nekada su bili u tjelesnoj vezi — naši fizički kapaciteti, percepcija i brzina živčanog sustava odgovarali su granicama prostora i vremena u kojem smo živjeli. Međutim, eksponencijalni tehnološki napredak prekinuo je tu vezu, čineći tehnološki prostor prebrzim i suviše promjenjivim za našu percepciju i sudjelovanje. Relacije vremenskog trajanja i mogućnosti akcije postale su toliko skraćene da se događaji unutar tehnološkog prostora odvijaju brže nego što ih možemo obraditi ili na njih reagirati — brže od treptaja oka ili impulsa našeg živčanog sustava.

Kada je vrijeme poremećeno i postaje nedostupno našem iskustvu, prostor gubi svoju funkciju kao mjesto interakcije i postojanja. Taj tehnološki prostor više nije izgrađen za nas, već za vlastite zakonitosti brzine i efikasnosti, lišen mogućnosti prilagodbe našoj ljudskoj skali. Takav prostor postaje samodostatan jer mi više nemamo pristup njemu. Kada smo isključeni iz sudjelovanja u prostoru koji gradimo, postavlja se pitanje: za koga uopće gradimo taj prostor?

Treba li publika pripremu za razumijevanje tvojih djela, što bi im savjetovao u tom pogledu? Na koji način bi volio da publika doživi tvoje djelo na MBZ 33?

Mislim da se moji radovi mogu promatrati iz više perspektiva i polazišnih točaka. Njihovo razumijevanje na prvoj razini ne zahtijeva poznavanje određenog diskursa. Uvijek ih nastojim slojevito konstruirati, tako da je prvi dojam svima razumljiv te navodi na dublje značenje, koje je naznačeno, ali nije eksplicitno izrečeno. Pokušavam rad ostaviti otvorenim kako ne bi bio previše vezan za određeno vrijeme i kako bi mo gao komunicirati s aktualnim diskursom i temama kroz duži period.

Projekt Dimenzije linije, koji ću premijerno izložiti na MBZ 33, bavi se odnosom čovjeka i prostora, njegovom pozicijom u tom prostoru i pokušajima mijenjanja tog prostora. Taj prostor nije samo geometrijski prostor definiran XYZ koordinatama, nego i tehnološki. Postavlja pitanje koje skrivene dimenzije se u njemu nalaze te na koji način ne samo da mi njega mijenjamo, nego – što je još važnije – on mijenja nas. Možemo li uopće obitavati u njemu, u tom prostoru koji gradimo? I ako ne, za koga ga gradimo?

Projekt se nadovezuje na moj tekst Pitanje odnosa veličine iz 2016. o eksponencijalnom tehnološkom napretku i utjecaju tog napretka na eksponencijalno skraćivanje vremena i prostora. Glavna je premisa tog teksta zaključak da je prostor koji gradimo izvan našeg odnosa veličine, do te mjere da naposljetku s tim prostorom/vremenom ne možemo interaktirati niti obitavati u njemu.

U periodu od 2016. do 2020. napisao sam seriju od petnaestak tekstova. Tijekom pisanja shvatio sam da u njima ne navodim svoje postojeće radove, nego da govore o radovima koji tek trebaju biti napravljeni, koji su posljedica tih promišljanja i introspekcija.