Kompozicijski procesi Davorina Kempfa
„Kompozicijski proces je uočavanje mogućnosti (što je čovjek kreativniji, to ih više uočava) a potom odabir mogućnosti koji implicira određeni umjetničko-estetički stav. Svaki napor skladatelja da dođe do rješenja zapravo je njegov napor da uskladi organizaciju zvuka u vremenskom protoku sa svojom vizijom.“
Ovako je o svojem procesu govorio nedavno i prerano preminuli Davorin Kempf (Virje, 1947. – Zagreb, 2022.), velik hrvatski skladatelj te doktor znanosti, akademik i redoviti profesor na Muzičkoj akademije Sveučilišta u Zagrebu. Kempf je od 1976. bio član Hrvatskoga društva skladatelja te su njegova djela redovito izvođena na događanjima u organizaciji Društva, često na narudžbu organizatora.
Na Muzičkome biennalu Zagreb Kempf je bio zastupljen od 1977. godine, kada je praizvedena njegova skladba Interferencije, za orgulje i elektroniku; kasnije skladbe također su često sadržavale elektroniku, no pisao je i za druge sastave. Godine 1983. za Biennale je napisao djelo Muzika za šahovsku igru, dva plesača i ansambl, u koreografiji Milane Broš, što je nazvao „jedinim tragom Kagelovog muzičkog teatra“ u svojem opusu. O svojim usmjerenjima rekao je: „Eksperimenti avangarde i novo glazbeno kazalište ostali su ipak izvan kruga mojih interesa. Nasuprot tome, rad u elektroničkim studijima otkrio mi je neke nove dimenzije zvuka što me mnogo više privlačilo (…) Već u elektroničkom studiju (Visoke škole za glazbu) u Kölnu postao sam svjestan da me prvenstveno zanimaju mogućnosti elektroakustičkih transformacija instrumentalnog i vokalnog zvuka.“
U novije je vrijeme na Bijenalu predstavio i orkestralna djela: Godine 2013., primjerice, bio je rezidencijskim skladateljem Zagrebačke filharmonije te je napisao djelo za nastup Filharmonije na Muzičkom biennalu Zagreb. Bio je to Concerto Corale, njegov prvi klavirski koncert, a naslov upućuje i na to da je u djelu varirao dva početna motiva iz Bachova korala Es ist genug. Kempf je djelo pisao imajući na umu baš pijanisticu Miu Elezović, koja je djelo praizvela, a dionicu klavira osmislio je „virtuozno“ i kao „hommage klaviru kao solističkom instrumentu par excellence romantičarske epohe.“. Na MBZ-u 2019. stvorio je također, „virtuozno koncipiranu solističku dionicu“, ali za saksofonista Lovru Merčepa, koji je s Komornim orkestrom Slovenske filharmonije praizveo Kempfov Koncert za alt-saksofon i komorni orkestar, „pretežno polifono koncipirano djelo“ koje obilježava „gusta polifonija spojena s apartnim harmonijskim progresijama“
„Za moje glazbeno stvaralaštvo jednako je važno bilo cjelokupno iskustvo poniranja u europsku glazbenu tradiciju, uključujući i njezine rane korijene, kao što je gregorijanski koral.“
Godine 2011. Cantus je objavio dvostruki portretni CD s djelima Davorina Kempfa. Skladatelj je za nosač zvuka odabrao klavirska djela i djela za komorne sastave. Brojni hrvatski i strani izvođači rado izvode Kempfove kompleksne skladbe pa su se na ovim nosačima zvuka, uz autorove vlastite izvedbe, među sjajnim izvođačima našli i Pavica Gvozdić, Martina Filjak, Kvartet Arditti, Dunja Vejzović… Pavica Gvozdić izjavila je za Vijenac, „Kempfa sam voljela svirati zbog posebnog zvuka njegove glazbe. Ti alikvotni tonovi, koji se tek poslije čiste, jako mi se to sviđa...“, a orguljašica Ljerka Očić da je Kempfova glazba izgrađena na „specifičnom osjećaju za ravnotežu raznorodnih elemenata“. Dvostruki CD popraćen je skladateljevim komentarima iz kojih doznajemo o najvažnijim strukturno-tehničkim elementima skladbi, ali i o inspiracijama za njih, u rasponu od poezije Juana Ramóna Jiméneza, glazbe Bacha i Bartóka do pogleda na Katedralu u Osoru i od ideje Svjetla i Stvaranja preko folklornog idioma Dalmatinske Zagore i gregorijanskog korala do elektroakustične transformacije klavirskog zvuka.
„…ideje koje crpimo iz svoje unutrašnjosti, sa svim odrazima kojima niti ne možemo prepoznati izvore, filtriraju se kroz našu osobnost.“
U povodu 70. rođendana Davorina Kempfa, 2017. godine, HDS i Cantus organizirali su Kempfov autorski koncert, u dvorani „Blagoje Bersa“ Muzičke akademije. Program su većinom činile skladbe nastale nakon 2000. godine, no najstarije djelo na programu bila je elektroakustička skladba Pyramids, iz 1984., a autorova su djela ponovno privukla vrsne izvođače. Skladateljev je rođendan proslavljen uz nekoliko klavirskih djela – Preludij i fuga-Hommage à Bach (Vlasta Gyura), Tri pogleda na Osorsku katedralu (Danijel Detoni), Zvukolik (Mia Elezović) i Mariposa de luz (Adela Liculescu); Magnificat u izvedbi Djevojačkog zbora Zvjezdice i Sanctus u izvedbi Ansambla Antiphonus te Trio za violinu, violončelo i glasovir (Anđelko Krpan, Zlatko Rucner, Nada Majnarić).
U popratnom je izdanju citiran povjesničar umjetnosti i književnik Tonko Maroević koji je zapisao „u slučaju Davorina Kempfa (…) papir s notama postaje mjestom prave borbe dinamičnih suprotnosti, arenom žestoka kontrastiranja koje često rezultira oblikom neobične, teške, bremenite uravnoteženosti.“
A skladateljev citat s početka završava objašnjenjem cijele njegove poetike:
„U moju glazbenu poetiku 'ukomponirana' je i težnja za ljepotom. Ljepota, dakako, ima više lica i nije ju moguće jednoznačno odrediti, ali bez njenog ozračja, glazba mi je kao umjetnost nezamisliva.“ Hrvatskoj glazbi nedostajat će njegov rad, ali ostaju mu djela obilježena – težnjom za ljepotom.