MBZ

DIRIGENTICE NA 31. MBZ-u

Dirigentica Yalda Zamani
 
29/05 subota
 
Ivo Malec: Sigma
Sanda Majurec: Springs
Matko Brekalo: Gaul*
***
Michelle Agnes Magalhaes: After Spring
Raphaël Cendo: Denkklänge
 
Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije
Yalda Zamani, dirigentica
 
 
Jedna od najznačajnijih interpretkinja suvremene glazbe u svojoj generaciji Yalda Zamani rođena je u Alžiru, odrasla u Teheranu, a danas živi i radi u Berlinu. Strastveno promičući novu glazbu, redovno surađuje sa skladateljima iz svih krajeva svijeta. Bezgranično radoznala i opčinjena znanošću i tehnologijom, Yalda Zamani je uz dirigiranje i povremeno skladanje razvila zanimanje za produkciju elektronske glazbe, algoritamske kompozicije te za uporabu umjetne inteligencije u glazbi. Uoči Muzičkog biennala Zagreb odgovorila nam je na pitanja o opredjeljenju za suvremenu glazbu, o glazbenim utjecajima i o položaju žena u svijetu dirigiranja. 
 
Osvojili ste stipendiju za studij kompozicije u Sjedinjenim Američkim Državama, ali ste umjesto toga odabrali drugu karijeru, onu dirigentice. Kako je došlo do toga? Jeste li ikada skladali?
To je istina. Mogu odgovoriti s dvije paralelne priče.
Zaista sam 2011. godine primljena na Glazbeni konzervatorij u Cincinnatiju (SAD) na preddiplomski studij kompozicije u klasi Joela Hoffmana, a prije toga je pisanje glazbe bio nerazdvojni dio mojega glazbenog angažmana još od ranog djetinjstva. Moja prva kompozicija bila je jedna kratka skladba za klavir koju sam napisala kad sam imala deset godina, a koju sam kasnije posvetila ocu. On je još od tih ranih dana pokazivao veliki entuzijazam za moje bavljenje glazbom. Kasnije sam napisala nekoliko skladbi za zbor i klavir ili male ansamble za moje glazbene projekte u školi gdje sam također redovito pjevala, svirala klavir i blok-flautu te skladala za razna školska događanja.
 
U slobodno sam vrijeme uživala improvizirajući na klaviru dok bih gledala nijeme filmove Bustera Keatona, Charlieja Chaplina ili čak Alfreda Hitchcocka kojeg smo često gledali doma. Živo se sjećam faze u kojoj sam postala opsjednuta mjuziklima, a nakon što sam pogledala Priču sa zapadne strane te otkrila glazbu Leonarda Bernsteina, postalo mi je jasno da moram početi ozbiljnije shvaćati svoju strast za skladanjem. Godine 2009. imala sam privatne satove iz teorije glazbe, harmonije, kontrapunkta, forme i kompozicije i to kod dva najistaknutija skladatelja, pedagoga i glazbenih stručnjaka u Iranu, Mehrana Rouhania i Houshanga Ostovara.
 
Međutim, 2010. godine upoznala sam Vijaya Upadhyaya, austrijsko-indijskog skladatelja koji je držao predavanja o uvježbavanju orkestra, zbora i opere u Austrijskom kulturnom forumu u Teheranu gdje sam pjevala u zboru. Vrlo je brzo otkrio moje zanimanje za zvukove orkestra i za način na koji orkestar funkcionira te me jednoga dana pitao bih li mu pomogla. Tada sam po prvi put stala ispred orkestra kako bih dirigirala. Bila je to Schubertova Peta simfonija.
 
Nakon što sam godinu dana asistirala, shvatila sam da za mene nema boljeg načina za učenje o kompoziciji od učenja od majstora i to tako da uronim u stoljeća glazbenog stvaranja. Složena priroda odnosa između dirigenta i orkestra, mogućnost zajedničkog postizanja umjetničkih rezultata, ali i osobni izazovi koje sam morala savladati kako bih bila sposobna raditi ovaj posao, ono je što me navelo da odaberem ovaj tijek karijere. Nakon što sam uspješno položila prijemni ispit za dirigiranje u klasi Georga Marka u Beču 2011. godine, više nije bilo sumnje u to da ipak neću ići na Sveučilište CCM u Americi.
 
Skladanje je i dalje strast kojom se privatno bavim, međutim postepeno sam razvila zanimanje za produkciju elektronske glazbe, algoritamske kompozicije te za uporabu umjetne inteligencije u glazbi. Usto što sam nezavisna dirigentica, trenutačno sam na doktoratu na glazbenom sveučilištu u Hamburgu (HfMT Hamburg) gdje radim na projektima s interdisciplinarnim pristupom izvođenju suvremene glazbe. Nadam se stoga da ću uskoro moći pridonijeti ne samo kao dirigentica, već i kao skladateljica i istraživačica.
 
U svojem ste radu predani suvremenoj glazbi. Kada je počelo i kako se razvijalo to zanimanje? Možete li spomenuti nekoga tko vas je inspirirao ili utjecao na tu vašu strast?
Tijekom studija dirigiranja moje je obrazovanje bilo usmjereno primarno na standardni orkestralni, zborski i operni repertoar, ali sam na sveučilištu, također, imala priliku blisko surađivati s Odjelom za kompoziciju te sam dirigirala probe i koncerte tijekom završnih prezentacija studenata kompozicije. Nakon dovršetka studija u Beču, to  me zanimanje potaknulo da potražim mogućnosti za razvoj svojih vještina i za širenje vidika te sam 2016. godine odabrana kao stipendistica na Akademiji Ensemble Modern u Frankfurtu, gdje sam mogla raditi na velikom korpusu modernog/suvremenog repertoara te nastupati s ansamblom IEMA-a na raznim mjestima i po raznim europskim festivalima. Kasnije sam, uz potporu Mreže Ulysses/IRCAM-a stekla nekoliko dragocjenih iskustava i mogućnost upoznati i raditi s više suvremenih skladatelja, dirigenta, ansambla i glazbenika koji aktivno pridonose klasičnoj suvremenoj glazbenoj sceni u Europi.
 
Iskreno, vrlo sam uživala u procesu rada sa živućim skladateljima, gdje ne samo da dirigent nema obvezu predstaviti (ili nametnuti) već gotovu viziju kompozicije na prvi dan probe, već ga se zapravo potiče da otvorenog uma gleda i sluša kako bi omogućio da se ta vizija oblikuje tijekom te suradnje koja uključuje i glazbenike i skladatelja. Takve su me suradnje jako ispunjavale na način koji mi je pomogao u daljnjem razvoju ne samo kao dirigentice, već i kao osobe i kao umjetnice. Kroz dinamiku tog procesa počela sam pažljivije slušati te gajiti bolje razumijevanje za ono što skladatelji nastoje komunicirati kroz svoju glazbu. Spoznaja o tome da kvaliteta zvuka, energija izvedbe te znatiželja glazbenika mogu doprinijeti životu kompozicije, stvorila mi je veliku odgovornost ali ujedno mi je bio veliki užitak  posvetiti se izvedbi suvremene glazbe.
 
Na ovom putovanju susrela sam se s mnogo inspirativnih umjetnika, ali najviše se divim trima dirigentima/skladateljima s kojima sam imala priliku raditi i koji su me iznimno inspirirali i utjecali na mene: Bas Wiegers, Enno Poppe i Susanna Mälkki.
 
Što možete reći o ženama u glazbenom vodstvu danas? Jesu li se stvari mnogo promijenile od vremena prošlih generacija? Postoji li nešto što je svojstveno za dirigentice?
Ne vidim ništa svojstveno za dirigentice, više za način na koji percipiramo ili procjenjujemo njihov rad. Zbog postojećih dvostrukih mjerila, gotovo da se ne vjeruje da žene mogu biti uspješne u svojem poslu, osobito ako se taj posao tradicionalno nalazi unutar domene kojom prevladavaju muškarci, kao što je to dirigiranje, te im se stoga pruža vrlo malo podrške, pogotovo na početku njihove karijere.
 
Dirigenticama se ne dopušta da budu „osrednje”, dok se „osrednji” dirigenti brzo zapošljavaju te tako stječu sve više iskustva koje im omogućuje napredak i penjanje prema vrhu. Stoga mislim da bismo se morali upitati što mislimo o tome da i ženama damo jednaku priliku za neuspjeh i daljnji napredak. Dokle se god naš odgovor razlikuje od onoga koji uključuje dirigente, neće nam biti dobro.
U ovom trenutku postoji tek nekoliko žena ili osoba iz manjinskih skupina koje se nalaze na vodećem položaju i koje imaju utjecaj na donošenje važnih odluka koje mogu doprinijeti promjeni, ali postoji i vrlo malo kolektivne volje ili svijesti o tome kao problemu, čak i u našoj zajednici koja je otvorenog uma. Vjerujem, međutim, da su ti koji aktivno doprinose ovoj promjeni, oni koji su (nepravedno) nevidljivi, koji nastoje poboljšati svoje vještine, steći iskustva i raditi svoj posao najbolje što mogu na način da zaobilaze i čak katkad zanemaruju ograničenja i nepravednosti s kojima se putem suočavaju kako bi ostali koncentrirani i fokusirani, i to ne s nadom da promjene pravila igre, već s nadom da se ozbiljno shvati ono što mogu napraviti, kako bi na kraju imali iste šanse i mogućnosti doprinijeti, odlučiti i utjecati,a što na kraju isto može voditi k promjeni.
 
To je vrlo dug i spor proces u kojem nema prečaca, a rezultate ćemo vidjeti jednom kada ti nevidljivi, jedan po jedan, dosegnu vodeće i odlučujuće pozicije na kojima će imati moć utjecati te provoditi promjene.
 
Možete li nam nešto reći o kompozicijama koje ćete izvoditi u Zagrebu? Program je vrlo opsežan. Osim premijera, jesu li to kompozicije koje ste ranije izvodili?
U ovom trenutku ne mogu u potpunosti odgovoriti na ovo pitanje, ali mogu javiti više kada pogledam partituru. Ono što za sada mogu reći jest sljedeće: Ovo je uzbudljiv i raznolik orkestralni program te se zaista veselim upoznati glazbenike Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije te skladatelje Michelle Agnes Malgalhaes, Raphaela Cenda, Matka Brekala i Sandu Majurec. I na kraju bih dodala da mi je veliko zadovoljstvo biti dio Muzičkog biennala u Zagrebu. Hvala na pozivu!
 
 
 
 
 
Dirigentica Ariane Matiakh
 
15/07 Četvrtak
19.30 h
 
Kaija Saariaho: L'Aile du songe, koncert za flautu i orkestar
Milko Kelemen: Grand jeu classique, koncert za violinu i orkestar
Alfred Schnittke: Koncert za klavir i orkestar
 
Karl-Heinz Schütz, flauta
Katarina Kutnar, violina
Maria Radutu, klavir
 
Zagrebačka filharmonija
Ariane Matiakh, dirigentica
 
 
Francuska dirigentica Ariane Matiakh (1980.) od djetinjstva je okružena glazbom. Dirigiranje je studirala na Visokoj glazbenoj školi u Beču u klasi Leopolda Hagera, a usavršavala se kod Seijija Ozawe. 
Svestrana glazbenica suvereno vlada muzičkim stilovima i žanrovima u rasponu od baroka do suvremene glazbe, od opere do simfonijskih djela. 
Uoči MBZ-a odgovorila nam je na pitanja o djetinjstvu, o pandemiji i, naravno, o položaju žena u muškom svijetu dirigiranja.
 
Odrasli ste okruženi glazbom, oba su vam roditelja glazbenici. Kada ste odlučili postati dirigentica? Je li netko utjecao na tu odluku ili vas potaknuo na nju?
Vrlo sam rano odlučila postati dirigentica, već s 4 ili 5 godina!
Moji su roditelji operni pjevači i imala sam veliku sreću što sam odrastala okružena glazbom, ne samo kod kuće već i iza pozornica svih opernih kuća u kojima su moji roditelji nastupali. Moju je strast za glazbom potaknula upravo ta mogućnost da ih pratim i gledam razradu skladbe.
 
Nije mi uvijek bilo lako gledati roditelje u kostimima, kako katkad rade čudne stvari na pozornici (npr. da je otac obučen kao žena ili da mi majka umire ili poludi na kraju svoje arije), no pronašla sam mjesto gdje i dalje mogu uživati u prekrasnoj glazbi, a da me prizor roditelja na pozornici ne rastuži. Tako sam završila u prostoru za orkestar gdje me okružuju boje orkestra i gdje i dalje pronalazim svoj mir, ali se i nalazim usred nastajanja glazbe. 
 
Kako biste komentirali položaj žene u današnjem glazbenom vodstvu? Jesu li se stvari puno promijenile u odnosu na prethodne generacije? Postoji li nešto što je specifično za dirigentice?
Prva riječ koja mi pada na pamet jest ʻpovjerenjeʼ. Mislim da društvo i dalje treba uložiti dodatni trud da bi vjerovalo ženi na isti način na koji vjeruje muškarcu.
Premda je došlo do velikog napretka u zadnjih nekoliko desetljeća, žene se i dalje moraju boriti dvostruko više od muškaraca samo da bi dokazale svoju vrijednost za isti posao, posebno ako taj posao nosi veliku odgovornost.
 
Što se tiče glazbenog vodstva, vidimo da su šefovi-dirigentice i dalje rijetkost, pa i kada neka bude imenovana na taj položaj, novinari i dalje na to gledaju kao na iznenađenje. Jedva čekam trenutak kada će dirigentice biti tako uobičajena pojava da više nećemo trebati razgovarati o spolu već samo o glazbi, strasti koja bi trebala nadahnuti čovječanstvo bez obzira na spol.
 
Jako ste svestrani u svojem radu. Izvodite sve, od Beethovena do suvremenih autora. Zanima li vas neko glazbeno razdoblje više?
Kao što ste rekli, svestrana sam jer je glazba poput rijeke koja se napaja iz svih pritoka glazbe, pa i razdoblja i stilova. Zaista mislim da su svi stilovi u glazbi povezani, a da bismo ih mogli točnije interpretirati, moramo poznavati i voljeti sve postojeće utjecaje.
 
Kada ravnam izvedbom Mahlera, ne mogu razumjeti glazbu ako ne znam utjecaje koji su doveli do rađanja takve glazbe. Isto vrijedi i za suvremenu muziku, čak i ako je katkad riječ o dekonstrukciji; moramo znati odakle dolazi ta glazba, iz čega dopire ili čega se želi osloboditi. Zaista osjećam ljepotu glazbe u svemu i ne želim prestati tražiti nove mogućnosti za najbolju moguću interpretacije. Upravo zbog toga vrlo često imam osjećaj da je glazba na kojoj radim moja najdraža!
 
Kako se nosite s pandemijom? Nedostaje li vam publika uživo ili ste se lako prebacili na online izvedbe?
Naravno da nam svima jako nedostaje naša publika. Grozna je ta nemogućnost dijeljenja glazbe, energije i emocija izravno s publikom, koja traje već više od godinu dana. Online izvedbe su nam utjeha, pogotovo jer je nama glazbenicima potreban taj kontakt s drugim glazbenicima da bismo ostali aktivni, kreativni i nadahnuti. No, s druge strane, naš je zadatak podijeliti i dovesti glazbu izravno do srca, što trenutačno nije moguće.
 
Voljela bih da se političari ozbiljno pozabave problemom kulture i konačno poduzmu nešto da vrate publiku u dvorane, da se ljudi osjećaju sigurno s nama i da napokon u potpunosti uživaju u čarima eksperimenta izvedbe uživo.