MBZ

Margareta Ferek Petrić: Biennale je esencija mojega pristupa pisanju i slušanju glazbe

Razgovarala: Karolina Rugle
 
Skladateljica i umjetnička ravnateljica Muzičkog biennala Zagreb te odnedavno članica HDS-ove Skupštine predstavnika, Margareta Ferek Petrić podijelila je s nama planove i razmišljanja o programu 31. MBZ-a, iz dviju perspektiva: „Jedna je prije pandemije i potresa u Zagrebu, u kojoj je program bio gotovo zaključen i jasan, dok druga trenutačno 'visi' u nekom međuprostoru u kojem ništa ne može biti definirano s obzirom na situaciju u kojoj se nalazimo.“ Razgovarale smo o svakodnevnom skladateljskom radu, o tome kako kriza pokreće kreativna rješenja i nove ideje te o prvoj godini rada novoga umjetničkog vodstva najvećega projekta Hrvatskog društva skladatelja, prije 60 godina pokrenutog festivala koji, uz Ivana Josipa Skendera, Tomislava Olivera i Davora Hrvoja, kao njezine suradnike u festivalskom vijeću, Margareta uvodi u novo desetljeće.
 
- Kako je izgledalo proteklih godinu dana u tvom životu?
Do trenutka kad svijet još nije bio pogođen pandemijom, a nakon toga i Zagreb potresom, u moj kalendar bilo je upisano puno putovanja, rokova, izvedbi, sastanaka… sve je bilo isplanirano godinu i pol unaprijed. U jednom trenutku jednostavno je sve stalo, a puno toga se i srušilo.
 
- Što se promijenilo otkad si dobila povjerenje za oblikovanje umjetničkoga puta sljedeća dva Muzička biennala Zagreb?
Dvije su razine na kojima uočavam određene promjene. Jedna je na neki način psihološka, osobna; vremenska koordinacija pri odrađivanju svih zadataka i uloga koje imam u profesionalnom životu veliki je izazov. Osim što vodim Biennale, intenzivno skladam i vodim privatnu klasu od desetak učenika. Dodamo li tome i privatni život, često poželim da dan ima 34 sata (najradije bez spavanja). Iako sam s godinama postala vrlo disciplinirana u usporedbi s tim kakva sam bila u svojim dvadesetima, protekle sam godine još snažnije zacementirala krug funkcioniranja, fiksne procese koji mi određuju dan (koji se najčešće sastoji od 10-12 sati rada, osim vikendom). 
 
Jasniji uvid
 
Najteže mi pada naučiti kako u glavi koordinirati vlastiti svijet kreativnosti, introvertan svijet skladanja s ekstrovertnim potrebama vođenja festivala, koje uključuju stalnu komunikaciju, dostupnost i praćenje velikog broja drugih umjetnika. Gledajući iz profesionalnog kuta, čini mi se da uloga umjetničkog vodstva festivala nosi određenu važnost pa kad sam u ulozi skladateljice, pri čestitanju na nekom djelu, publika me obavezno pita i nešto u vezi s festivalom. Mogla bih reći da jedna uloga drugu na neki način osnažuje i dopunjuje. Sada imam jasniji uvid iz obiju uloga, organizatorice i umjetnice, te ovisno o potrebi mogu mijenjati funkciju.
 
- Kako je nastajao program 31. MBZ-a, odnosno obljetnički program 60 godina od početka MBZ-a?
Prva pomisao mi je bila da mora biti uistinu slavljenički, dinamičan i zanimljiv. Većinu sam već imala u konceptu, no u stvarnosti sve doživi metamorfozu iz praktičnih razloga: za neke poželjne goste je 2021. već bila potpuno isplanirana, neki su jednostavno preskupi ili se čovjek ipak ne nađe na istoj valnoj dužini, pa traži dalje. Iako je godišnjica i zato fokus automatski vodi u neku retrospektivu, meni je bilo vrlo važno da se uključi što više skladatelj(ic)a mlađe i srednje generacije te ansambala koji su u stalnom kontaktu s najsvježijim događanjima na sceni, tako da ta retrospektiva ne živi sama za sebe, nego da bude kao trampolin za skok u budućnost. Zdrava ravnoteža između hrvatskog i međunarodnog također je imala veliku ulogu.
 
Neizvjesna budućnost
 
U ovom trenutku imam nekoliko verzija programa. Od vrlo skromne verzije do najboljeg mogućeg scenarija unatoč rezovima. Ne znamo kad će se opet moći putovati ili organizirati događanje poput koncerta koji uključuje nastup orkestra, nije nam sasvim jasna financijska situacija zbog restrukturiranja budžeta nakon katastrofa koje su zadesile Zagreb, a nesiguran je i tijek obnavljanja lokacija koje su trebale igrati važnu ulogu; kao najvažniju ovdje izdvajam Hrvatski glazbeni zavod. Kad je riječ o koprodukcijama, teško je na međunarodnoj razini nešto odlučiti dok svi stoje pod upitnikom što se budućih mogućnosti putovanja tiče. Zato mi je cilj poraditi na domaćim snagama i spojiti se i izvan granica akademske suvremene klasične glazbe. No taj skok izvan akademskih granica zapravo je moj cilj neovisno o novonastaloj situaciji.
 
- Što je novo u ovom programskom formatu, a što je zadržano iz dosadašnjih? Je li se mijenjao način predstavljanja programa ili je uglavnom i dalje riječ o klasičnoj koncertnoj i izvedbenoj shemi?
Za mene je jasan i odličan rez u odnosu na prošlost bio MBZ 2019. godine te mi je kao takav na neki način primjer koji želim slijediti i razvijati. Komunicirao je sa širom publikom, ne samo odličnim odabirom lokacija i svestranim izborom programa, nego i najavama i modernim dizajnom, te je održana odlična međunarodna radionica, studenti su dobili slobodno mjesto za kreativnost u programu Knapanja i festival se odmaknuo od pomalo zamornog tradicionalnog pristupa, usudio se ući u prostor izvan strogo akademskog. Općenito, smatram da je festival apsolutno zadužen i za predstavljanje klasične koncertne situacije; odlični ansambli i djela uvijek trebaju dobiti svoj prostor i vrijeme za prezentaciju. No promatrajući samu sebe kao stalnu posjetiteljicu koncerata, morala sam si ponekad priznati da se dosađujem ako je više koncerata na sličnom mjestu i u istom kontekstu. Dakle, cilj je iskoristiti prostore koji nisu samo koncertne dvorane, preokrenuti tipične situacije između publike i izvodača, prirediti iznenađenja usred koncertnih navika te potaknuti što više osjetila. Interaktivnost i mobilnost ostaju u fokusu.
 
- Jesu li neke tematske ili poetičke linije odredile program sljedećega MBZ-a? Kojim ste kriterijima ti i festivalski odbor vođeni pri oblikovanju programa i formiranju suradnji - od čega se ne odustaje i kojim ste promjenama otvoreni?
Uzmemo li kao polaznu točku odgovor Milka Kelemena na pitanje što je muzika?, na što je odgovorio: „Muzika je projekcija akorda dojmljivog (majestas, fascinans, tremendum, energicum, sanctum, mirum) na muzičke strukture“, te promotrimo li kako se ideje i strukture mijenjaju kroz vrijeme i koliko se odgovora nudi na to pitanje, vrlo je jasno da u svakom skladateljskom porivu postoji zajednička zvijezda vodilja, no i mnogo varijacija. Upravo vrijeme kao protagonist ima utjecaja na stvaranje pojedinca, a prolaznost kao nezaobilazan čimbenik, osobito u glazbi, otkriva senzibilitet stvaralaca prema tijeku zbivanja. 
 
Nezaboravni trenuci
 
Djelomično sam uspjela složiti program kao neku vrstu putovanja kroz vrijeme, kao konfrontaciju starog i novog koja uvijek vodi u sadašnjost te otvara vrata u budućnost. To mi je važno i unutar pojedinih koncerata i u velikom luku cjelokupnog festivala. Nakon što je toliko toga već istraženo i na neki je način postalo klišej, težim pronalaženju originalnosti i snage individualnog izražaja skladatelj(ic)a, kao i nekoj vrsti radikalnosti i samouvjerenosti u nastupu glazbenika i ansambala. Ne želim blijede, lako zaboravljive koncerte, nego djela i ljude koji inspiriraju, potiču na razmišljanje, pa čak i iritiraju. Bez toga nema umjetnosti koja ostavlja trag, a uloga ovakvog festivala je upravo to - da u nekoj povijesnoj liniji stvori nezaboravne trenutke i na neki način utječe na kulturno društvo.  
 
- Kakva je bila dinamika rada sa suradnicima unutar umjetničkog vodstva i s partnerima s kojima ste dogovarali i stvarali programe?
Pri odabiru programskog vijeća bilo mi je važno da svi donose nešto individualno i da se međusobno dopunjujemo svojim različitostima te da barem većinom predstavljamo novu generaciju. Svima nam je zajednički cilj dovesti imena koja i sami rado slušamo kod kuće i na koncertima, glazbenike kojima se divimo i za koje mislimo da bi obogatili povijest zagrebačkih koncerata ako ih ugostimo. Programska komisija stoga djeluje prije svega vrlo idealistički, jer se sastoji od skladatelja i profesora Tomislava Olivera, zatim skladatelja, dirigenta i profesora Ivana Josipa Skendera te nezamjenjivog jazz stručnjaka i apsolutnog zaljubljenika u glazbu, Davora Hrvoja. 
 
Mozak festivala
 
Nakon svih naših zanesenjačkih planova stupa na snagu glavna producentica (ujedno i glavna urednica dječjeg programa MBZ-a), Nina Čalopek, koja je za mene glavni mozak festivala jer ima savršeno iskustvo prijašnjih godina rada i ravnotežu između kreativnog, ideološkog i praktičnog, bez koje ništa ne bi bilo moguće. Rado se redovito konzultiram i porazgovaram s iskusnijim kolegama; zaista mi je jako stalo da budemo u odličnom kontaktu s našim glavnim tajnikom Antunom Tomislavom Šabanom koji je čuvar naših financijskih kanala. Sve u svemu, rekla bih da imamo odlične odnose i komunikaciju i da ćemo sigurno i u ovim totalno ludim vremenima uspjeti stvoriti nešto smisleno i nezaboravno.  
 
- Je li ova nova 'dužnost' utjecala na tvoj skladateljski rad?
Utjecala je, i pozitivno i negativno. Prilično kasnim sa svim notama koje različiti ansambli od mene očekuju, baš zbog već spomenute borbe između tih uloga koje imam, pa većinom nedostaje vremena za nešto. No istražujući skladatelje i ansamble, susrela sam se s još više repertoara nego što bih inače. Tako se razviju novi impulsi u kreativnoj strani glave, čak i podsvjesno, jer sve informacije koje čovjek skupi utječu na daljnji tijek izražavanja skladateljskih misli.
 
Očekujući adrenalin
 
- Razlikuje li se tvoj pogled na ovu ulogu sada od one predodžbe koju si imala tijekom prošlog festivala, nakon što si odabrana za umjetničku ravnateljicu MBZ-a?
Realno, moram priznati da nisam točno znala što me očekuje u toj ulozi, a prije svega me život naučio da nemam previše konkretnih očekivanja, nego da putem učim i uvidim kako stvari najbolje funkcioniraju. I volim se baciti u hladnu vodu s iskustvima. U svakom slučaju, ispalo je puno više posla sa svime, nego što sam mislila. To mi samo po sebi nimalo ne smeta, ali velika je šteta da dio posla na neki način visi u zraku zbog novonastalih (ne)prilika. U svakom slučaju, već sada mogu zamisliti koliki je to adrenalin kad je festival uistinu u tijeku. Bit će nam potrebno još puno energije i sreće s nekim stvarima, no prije svega, osim što ćemo kao tim dati sve od sebe da obavimo dobar posao, nadam se da ćemo se i dobro zabaviti, zajedno s publikom.
 
- Devet mjeseci od predviđenog održavanja prvog festivala pod umjetničkim vodstvom Margarete Ferek Petrić. U kojoj je fazi festivalski program, što je bilo predviđeno za 31. MBZ?
Program je iz gotove forme na neki način opet prešao u stvaranje i prilagođavanje uvjetima, tj. mora biti spreman suočiti se sa svim izazovima koji će nam eventualno doći, neki od njih možda i u zadnji čas. Nekoliko sam gostiju 'prebacila' na 2023., za kada se nadam da će sve biti 'u normali'. Neke sam morala odgoditi, a većina toga je na čekanju dok ne vidimo kako će se situacija razvijati.
 
Bez jamstva
 
- Što se ovih tjedana događa u kuhinji MBZ-a? Jeste li preformulirali programske ideje u alternativne mogućnosti, u skladu s prilikama nametnutim usred pandemije, ali i posljedicama nedavnog potresa? Jesu li suradnici, partneri i umjetnici spremni na promjene, zajednički formirati nove ideje i načine realizacije?
Zapravo je to proces koji je tek počeo pa se ne može očekivati da će se uskoro završiti. Znamo koji su nam ciljevi, ali s obzirom na nestabilnost struktura, svi smo otvoreni za nove mogućnosti. 'Kuhaju' se ideje koje se više okreću digitalnim rješenjima, pa čak i opciji tzv. socijalnog distanciranja pri izvedbama. Pomno pratim što se događa na međunarodnoj sceni. S jedne strane sretna sam da nam ovo izdanje ipak dolazi sljedeće godine, imajući na umu da se okolnosti u vezi s pandemijom mogu ponoviti i da nema nikakvoga jamstva za bilo što trenutno isplanirano.
 
- Uzmimo u obzir mogućnost najboljeg scenarija koji bi omogućio održavanje MBZ-a u gotovo punom kapacitetu s najmanjim izmjenama, što Biennale svakako donosi sljedećeg travnja? Čemu se nadaš, što su tvoje programske uzdanice koje se veseliš predstaviti publici?
Veseli me da je opet uspostavljena komunikacija i suradnja s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu i da bismo mogli imati tradicionalno otvorenje s praizvedbom hrvatske opere (skladatelj Berislav Šipuš) u koprodukciji s tako važnom ustanovom. Večer bi završila opušteno, uz DJ-a. Na taj bismo način pokazali kako tradicija i suvremenost uspješno supostoje i otvaraju prostor za vrlo šarolik program. Nadam se da će se orkestralni koncerti moći održati jer u planu imamo nevjerojatne soliste, odlična odabrana djela i dvije dirigentice koje se još nisu imale prilike predstaviti Zagrebu. 
 
Interaktivni programi
 
Na popisu je velik broj zanimljivih glazbenika koji će u različitim formacijama i kontekstima te na vrlo individualan, a djelomično i intiman način približiti suvremenu glazbu publici i pokazati njezin snažan komunikativni potencijal. Baš taj pojam komunikacije mi je od početka važan. Pokušavam ga oživjeti u svim dostupnim formama, već sada prije festivala u pojedinim obraćanjima kolegama iz Skupštine predstavnika Hrvatskog društva skladatelja, a publici poslije u sklopu koncerata - uključivanjem studenata Muzičke akademije, predavanjima, programom za djecu i mlade te nekim programskim točkama koje potiču publiku na sudjelovanje.
 
- U najavnom se tekstu spominje „metamorfoza festivala“, težnja razvoju i potraga za utopijom – kako se gradilo na toj ideji, što vidiš kao nužnu metamorfozu ovog festivala?
Biennale ima snažno ime u međunarodnim okvirima, zahvaljujući slavnim prijašnjim vremenima, no više puta sam u posljednjih godinu dana doživjela da se ljudi pozitivno iznenade da taj festival još uvijek postoji. Voljela bih da uspijemo istaknuti njegovu važnost na međunarodnoj sceni, da ljudi zainteresirani za suvremenu glazbu planiraju posjet Zagrebu baš u doba MBZ-a te da (p)ostane jedan od hot spotova na sceni. Glavna metamorfoza se već dogodila 2019. i sada je samo moramo gurati dalje, zainteresirati više publike, približiti eksperimentalni zvuk ne samo širem krugu ljudi nego i potaknuti znatiželju profesionalaca koji radije sviraju i slušaju tradicionalnu klasičnu glazbu. Za sve ima mjesta i vremena. Smatram da je vrlo važno izići iz okvira strogo akademskoga u što više smjerova i međusobno poticati interese za 'različito'.
 
Staro kao osvježenje
 
- Obljetnički se festival najavljivao i kao „sjećanje i slavlje prošlosti i s time povezane ličnosti, te sučeljavanje s mlađim generacijama – tzv. kontrasti vremena – oprečnost između minulog i živućeg“. Kako je vaš tim oblikovao program koji reflektira sjećanje, ali i teži razvoju i odražava današnju suvremenost izraza u zvuku?
Sjećanje neće biti fokus programa, nego logična pratnja svemu što predstavlja sadašnjost. Dapače, želim da tih nekoliko odabranih starijih skladbi djeluje kao osvježenje u percepciji zvuka te da nas podsjete odakle smo na neki način krenuli i koliko smo daleko dospjeli u tretiranju raznih estetika.  
 
- Koja je uloga najistaknutijih festivala kao što je ovaj u trenutnim uvjetima i situaciji koju su oblikovale mjere uzrokovane pandemijom i političke odluke te (ne)definirale institucije u kulturi?
Festivali se moraju i dalje boriti za svoje pozicije jer se na taj način ne bore samo za radna mjesta u kulturi nego i omogućuju neku vrstu bijega od svakodnevice, poklanjaju posjetiteljima utočište kreativnosti. Baš je nedavno u doba karantene postalo jasno koliko ovisimo o društvenom životu koji je povezan s kulturom. Velik dio onoga što svakodnevno konzumiramo online jest umjetnost, a apsolutno ništa ne može zamijeniti susrete na koncertima, probe i žive izvedbe te procese koji se događaju u interakciji glazbenika i publike u specifičnom prostoru. Institucije bi trebale vrlo jasno i snažno napokon uvidjeti da ne mogu postojati ako su samoj sebi svrha te početi razmišljati dugoročno i velikodušno poticati održivost kulturnih radnika i događaja. Često mi se čini da, neovisno o državi, ima malo političara s vizijom i sviješću o povezanosti stanja između različitih sektora. Usred povoljnih uvjeta za rad, umjetnici stvaraju zainteresiranu i mnogobrojnu publiku, stvaraju reputaciju ne samo za sebe nego i za državu u kojoj su rođeni i(li) aktivni. Nadalje, dokazano je da kultura potiče i ekonomiju te utječe na stopu zadovoljstva u društvu.   
 
Smislene ideje
 
- Što inspirira za nastavak, ustrajanje i kreativan pristup izazovima koji su se nametnuli? 
Izazovi su na neki način moja droga. Nakon prvotnog šoka koji je tek nedavno splasnuo, pronašla sam energije za daljnje mozganje i otkrivanje novih pristupa. Kao skladateljica, ne mogu bez pisanja, to će uvijek biti dio mene, kao što imam potrebu za snom ili vodom. Tijelo na duže staze ne funkcionira bez skladanja, ako si se jednom 'navukao'. Kao umjetnička voditeljica, osjećam odgovornost prema glazbenicima i skladatelji(ca)ma te kolegama s kojima radim i onima koji su mi s povjerenjem predali ovaj posao. Osim iskrene fascinacije suvremenom glazbom, za sobom želim ostaviti neke smislene ideje i nezaboravne trenutke, tako da se na to dalje može graditi i transformirati.
 
- Ljudi često dvoje jesu li oni publika festivala kakav je MBZ. Mogu li se na neki način pripremiti za iduće izdanje, možda pogledati i poslušati radove umjetnika koji će gostovati i sl.? Imate li kakve preporuke za slušanje tijekom mjeseci koji dolaze? Kakva glazba ispunjava tvoje 'karantenske' tjedne?
Nitko se ne treba posebno pripremati za MBZ. Treba jednostavno (p)ostati otvoren prema svim oblicima zvuka koji se nude. Moja večer slušanja glazbe počet će LP-jem svestrane violistice i pjevačice Jelene Poprzan, La folia, vodit će dalje na YouTube poveznicu live koncerta King Crimsona u Münchenu 1982., nakon čega ću se sjetiti da sam htjela poslušati jednu skladbu s kanala Black Page Orchestra, pa će mi pasti na pamet da dugo nisam poslušala Ligetija, Saariaho, Schnittkea ili Saunders, nakon čega mi treba neki kontrast, što će vjerojatno biti ili eksperimentalni jazz ili neka luda elektronika. Ima dana kad ću završiti s Pergolesijevom Stabat mater ili Björk ili Daft Punkom. Ponekad će me muž nagovoriti na Nicka Cavea. Dakle, cijeli spektar svega što me zanima čini me spremnom na svestranost koncerata kakvi se nude na festivalu poput Biennala. To je na neki način esencija mojega pristupa pisanju glazbe, kao i slušanju.   
 
Preuzeto iz časopisa Cantus (broj 222, srpanj 2020.)