Vinko Globokar: ulomci iz razgovora s Maxom Nyffelerom

Prije četiri godine skupina glazbenika iz bivše Jugoslavije naručila je od mene kratku skladbu. Tada sam čitao zbirku poezije o izgnanstvu, pa sam iz nje odabrao nekoliko tekstova i napisao komad za pet instrumenata i sopran. To je bio Exil br. 1. Što se tiče broja 2, to je ostalo u fazi pokušaja. Potom je uslijedila narudžba iz Münchena, a Exil br. 1 poslužilo kao ishodišna točka za veliko djelo u trajanju od otprilike 50 minuta, koje sam onda napisao. Orkestar se sastoji od 32 solistička instrumenta, uz četiri gudača ozvučena pojačalom. Ima i 48 zborskih pjevača i četiri solista: visoki sopran, pripovjedač, kontrabas klarinet i anonimni improvizator skriven od publike.

Koju ulogu u ovom komadu ima improvizacija?

Četiri solista počinju improvizirati na vrhuncu djela. Gotovo da se i ne poznaju, pa se upoznaju ovdje. To mjesto ne odgovara kontekstu i ima učinak pauze. U svakom slučaju, riječ je o iznenađenju, a možda i o riziku. Pod Brechtovim utjecajem, nazvao bih ovo učinkom distorzije.

Jeste li im dali upute za to?

Formalno da. Solist započinje, zatim se uključuje pjevačica, nakon nje pripovjedač, a na kraju i improvizator. Ali ono što svatko od njih radi, većinom je slobodan izbor.

Zašto je potrebno da improvizator ostane anoniman?

Zato što se improvizator ne bi trebao imenovati.

To ćete morati preciznije objasniti.

Improvizacija je potpuno drukčiji način stvaranja glazbe od sviranja prema notnom zapisu. Tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća održao sam oko 150 koncerata sa skupinom New Phonic Art, u kojoj uopće nije bilo govora o pripremi. Jednostavno bismo se popeli na pozornicu, svatko sa svojim instrumentom. Nakon koncerta nismo nikad razgovarali o onome što smo odsvirali. Naravno, rizik je golem kad je riječ o glazbenoj praksi koja se temelji na spontanoj reakciji. Imali smo koncerte koji su bili potpuna katastrofa, s kojih je publika masovno odlazila. Ali ponekad dođe do nečega što se ne može postići skladanom glazbom.

Dakle, uvijek postoji puno rizika?

Tako je, a ovim improviziranim umetkom u Exilu br. 3 želim stvoriti stimulator kojim bi se protresli temelji skladane strukture.

Prijeđimo na sadržaj skladbe Exil br. 3. Temelji se na tekstu iz zbirke Sto pjesama o progonstvu (Cent poèmes sur l’exil, Le cherche midi éditeurs, Paris, 1993).

Od svake od 49 pjesama u tom izdanju, koje su napisali različiti autori, uzeo sam jedan stih sa snažnom izjavom i rekao sopranistici da ga otpjeva. Preveo sam stihove na sedam jezika, tako da su većinom nerazumljivi. Na taj način želim pokazati publici kako se osjeća netko tko dođe u neku zemlju kao stranac i ništa ne razumije. Tako publiku stavljam u položaj emigranta. Tu je i drugi tekst pod nazivom Život emigranta Edvarda, koji izgovara pripovjedač. Riječ je o proznom tekstu koji sam ja napisao, a Peter Handke preveo na njemački. Cilj je da bude razumljiv, stoga je predstavljen na jeziku zemlje u kojoj se izvodi.

Taj tekst ima veliku autobiografsku komponentu.

Svakako. Ali neću vam otkriti tko je Edvard.

Porijeklom ste iz Slovenije, ali ste rođeni u Francuskoj. Ondje ste proveli većinu života. Kako se sada osjećate? Kao Francuz? Ili Slovenac?

Smatram se Europljaninom.

Ali to je konstrukcija. Pitanje porijekla ne može se staviti pod tepih. I Vaš tekst se bavi time, on je svojevrsna genealogija Edvardove obitelji.

U pravu ste. No, pogledajmo moju obitelj: ona je miješana. Odrastao sam u Francuskoj i napustio je s 13 godina. Zatim sam živio u raznim zemljama: 22 godine u Njemačkoj, 19 u Italiji, četiri u Americi, ali najdulje ipak u Francuskoj. U Sloveniji sam bio samo sedam godina.

Dakle, ipak kao Francuz.

Barem što se tiče kulture. U rudarskom selu u Loreni gdje sam odrastao, prvi sam se put susreo s glazbom i naučio svirati harmoniku i klavir. Kada sam imao 13 godina, roditelji su me poslali u srednju školu u Ljubljani. No, tek kad sam opet došao u Francusku u meni se javio veliki interes za kulturu.

A zašto ste se vratili u Francusku?

To se dogodilo slučajno.

Zvuči zanimljivo.

I jest. U to vrijeme u Sloveniji su se nudile dvije stipendije – jedna za četveromjesečni boravak u Beču i druga za jednogodišnji boravak u Parizu. Ona u Beču bila je namijenjena meni, a ona u Parizu studentu fizike. U uredu Ministarstva kulture, gdje smo trebali preuzeti karte za vlak, doznali smo da ja govorim samo francuski, a drugi student samo njemački, stoga smo razmijenili karte i stipendije. I tako sam ja slučajno završio u Parizu. Sve važne stvari dogodile su mi se slučajno.

Nemojte mi reći da ste slučajno postali trombonist.

To je istina! Za školskih dana u Ljubljani svirao sam harmoniku u malom plesnom orkestru, kada su mi rekli: „Nauči svirati trubu, to nam treba“. Međutim, nisam imao taj instrument. Onda je netko donio trombon, i tako sa 14 godina naučio svirati trombon, iako prije toga nikad nisam ni vidio taj instrument. Četiri godine poslije postao sam trombonist Big Banda Radija Ljubljane.

Zatim ste studirali trombon na Pariškom konzervatoriju...

… i zarađivao novac za svoj studij u podrumskim jazz klubovima četvrti Saint Germain de Prés. Bio sam i pratnja šansonjerima kao što su Gilbert Bécaud, Charles Aznavour i Edith Piaf.

Život koji se temelji na slučajnosti tipičan je za emigrante. Kako se ta neizvjesna situacija reflektira u skladbi Exil br. 3?

Među ostalim, u poetskim tekstovima koje sam odabrao. U njima je prikazana ta izolacija pojedinca u inozemstvu. Glazbeno je prikazana u neizvjesnom obliku kroz mnoge detalje.

Na kraju jedan od udaraljkaša oštri srp. Zašto?

On simbolizira smrt. Smrt uvijek nosi srp. To je za mene bio način da se opiše posebna sudbina emigranta. Njegova je smrt drukčija od smrti onih koji nikad nisu napustili svoj dom.

U kojoj mjeri?

Emigrant je posjetio mnoge zemlje i iskusio mnogo mržnje. Mržnja prema emigrantima je strašna. Uz to, on umire u inozemstvu. Zbog toga je i njegova smrt teža.

Razgovarao: Max Nyffeler

Vinko Globokar: Exil 3 (Das Leben des Emigranten Edvard); Musica Viva, 2017.