MBZ

Sjećanja Dubravka Detonija na MBZ

O prvim bijenalskim koracima, razgovoru sa Stravinskim, napadu kišobranom i bijenalskoj jedinici za izvođenje piše skladatelj, redoviti bijenalski gost i osnivač ansambla ACEZANTEZ.

Dobro pamtim svoju prvu impresiju, povijesno predavanje jednoga od tadašnjih svjetskih prvaka glazbene avangarde Karlheinza Stockhausena, u okviru prvog Muzičkog biennala Zagreb, godine 1961. U ne baš reprezentativnu dvoranu zagrebačke Kinoteke bila se sjatila gotovo sva vrhuška tadašnjega glazbenog Zagreba. „Stock“ mi se tada, kao balavom studentu kompozicije, učinio kao nekakvo užareno, nedohvatljivo biće s nekoga drugog planeta, nekakav drogirani ili suludi Mesija koji u transu izvikuje našem provincijskom planetu nerazumljive poruke. Predavanje je s njemačkoga prevodio moj nekadašnji profesor komorne glazbe, a kasniji glavni suradnik u ACEZANTEZ-u Fred Došek, s kojim sam poslije, tijekom mnogih godina obišao pola svijeta, a kojemu je njemački bio materinji jezik. Međutim, mi studenti (za neke također nazočne „starce“ ne znam) nismo razumjeli nijednu riječ, dok su glazbeni primjeri bili emitirani na prastarom, nedopustivo lošem, škriputavo isferceranom aparatu. Po neslavno prekinutom predavanju, izlazili smo napolje ošamućeni i kao kipućom vodom ofureni, a bilo je i težih verbalnih okršaja. Dvadesetak godina poslije sjetio sam se slučaja i zapitao Freda, sjajnog poliglota, dobrog poznavatelja moderne glazbe a i svega ostalog, o čemu je nekada davno, tamo u Kinoteci, zapravo bila riječ. „Ne znam“, rekao je Došek, „ni ja tada nisam ništa razumio“.


Muzički biennale Zagreb je tih prvih godina, zahvaljujući mudroj strategiji Milka Kelemena i sjajnoj organizaciji Ive Vuljevića te njegovih izvrsnih timova, avangardnu glazbu učinio zanimljivom i donekle razumljivom tradicionalnim glazbenicima, ali i običnoj publici, narodu, te ih donekle razuvjerio u dotadašnjem krajnjem prijeziru, gotovo mržnji prema njoj. To je na neki način postala senzacija tih dana, što se kasnijih godina više nije javljalo u tolikoj mjeri. U izlozima glavnih zagrebačkih ulica bile su, među ostalim, izložene goleme fotografije svih domaćih a i nekih vodećih inozemnih avangardnih velemajstora, pa su ih zapamtile, prepoznavale i častile čak i poneke kumice na tržnici. Javno se preko radija i televizije, pa i uličnih zvučnika, izvodila tada najmodernija glazba koja je postupno izazivala sve manje otpora. Ja sam se 1967. vratio s magistarskog studija kompozicije u Varšavi, ali sam u svojoj zemlji i dalje bio potpuno nepoznat, pa na svim dotadašnjim MBZ-ima, a i onom te godine, ostao neizvođen. Onda sam iduće (1968.), na tada istaknutom festivalu Musikprotokoll u Grazu, svojom skladbom Likovi i plohe bio od europske glazbene kritike osobito zapažen, a 1969. s tri svoja djela osvojio Grand Prix na Šestom biennalu mladih u Parizu pa su mi iste godine s velikim uspjehom bile na MBZ-u izvedene čak tri skladbe (Likovi i plohe, Assonance 1 i Šifre) i otada je krenula moja karijera. Već je idući MBZ godine 1971. naručio od mene glasovirski koncert Élucubrations, s kojim su (sa mnom kao solistom uz Zagrebačku filharmoniju pod ravnanjem Lovre pl. Matačića) iste godine bili otvoreni MBZ i Dubrovačke ljetne igre, a za koji sam poslije osvojio mnoge nagrade, među njima i godišnjeg Vladimira Nazora. Na idućem MBZ-u (1973.) već je zapažen nastup imao i moj 1970. godine utemeljen Ansambl Centra za nove tendencije, desetljećima poznat pod akronimom ACEZANTEZ, pa su i njemu krenuli pozivi i narudžbe diljem svijeta. Sa svim sam biennalskim vođama i organizatorskim timovima prvih dvanaest godina sjajno surađivao i njima zahvaljujući nizao uspjehe.
 

Godina je 1963., nedjeljno, dvanaesto svibanjsko prijepodne, čitav je Zagreb  – danas nešto nezamislivo! – iskreno uzbuđen dolaskom na Muzički biennale najvećeg skladatelja prve polovice 20. stoljeća, Igora Fjodoroviča Stravinskog. On osobno ima te večeri, u prvome dijelu koncerta Zagrebačke filharmonije, ravnati izvedbama svojih djela. Starčić je nečuveno malen, gotovo patuljak, jedva stoji na nogama, pa mu ni čudesno kvrgav štap kod toga znatnije ne pomaže. Glasa se promuklim basom i neprestano se na nešto ljuti. (A vjerojatno ima i razloga za to, to će se uskoro čuti i vidjeti.) Uoči pokusa dokotrljao se do predzadnjega reda gotovo prazne, tada najmodernije zagrebačke koncertne dvorane Istra – njegov u to doba nezamjenjivi suradnik Robert Craft, koji će ravnati drugim dijelom koncerta, negdje se izgubio, nadvikujući se iza pozornice s osobljem dvorane ili orkestra – i s najvećom mukom, uz realnu opasnost da se pritom skljoka na zemlju, konačno sjeo i duboko uzdahnuo, pri čemu je najbližu okolinu, a ja sam slučajno, kao studentski promatrač, već ranije sjedio nekoliko stolaca do njega, zabazdio opak alkoholni dah. Najprije je, s obje ruke oslonjen na štap i teško dišući, samo sjedio i vjerojatno se pokušavao sjetiti gdje se to dovraga nalazi, a onda se, kao nadasve inteligentan čovjek, počeo polako osvrtati oko sebe i klimati glavom, čudeći se svemu oko sebe. Oko mu je naposljetku dotaknulo i moju tihu i sramežljivu pojavu, najprije krenulo dalje, a onda se hitro vratilo pa me počeo sve intenzivnije i neugodnije fiksirati. Onda mi je pokretom ruke pokazao da sjednem bliže njemu pa me, kada sam to, snebivajući se, nekako i uradio, škripavo šapćućim glasom upitao:
- Vi Rus?
- Ne, ja Hrvat.
- Pa to isto. Bogati, isto.
- Pa i ne baš, rekao sam na ruskom.
- Nu, harašo, harašo, detalji samo zamaraju svijet. A vi čto? Muzikant?
- Da, ja budu kampazjitor.
- Zaboga, ne. Budite nešto pametnije, ja znaju čto vam gavarju... Nego, skažicje, kagda budjet ta moja svirka, ja dirižjor, što se dođavola dešava, pačemu ja tako dugo čekam?
(Zanimljivo da se nije predstavio kao skladatelj. To se valjda imalo pretpostaviti samo po sebi.)
- Pa, maestro, kod nas se uvijek dugo čeka.
- Vidiš, isto k'o i kod Rusa. Mi svi isti.
Uto su se na pozornici počeli okupljati glazbenici, a pojavio se i Robert Craft te Starome užasno brzim i krekećućim američkim nešto doviknuo. On se s mukom počeo micati i ustajati, no da nisam priskočio i pomogao mu, ne bi u tome uspio. Na odlasku mi je, teško dašćući, muklo izbasirao:
- Spasiba, kampazjitor, spasiba...
 

Među ostalim bienalskim gostovanjima osobito sam zapamtio skladateljski i dirigentski nastup na MBZ-u Witolda Lutosławskog pri naručenoj praizvedbi (1963.) njegovih Triju pjesama Henrija Michauxa, kada sam vruće zaželio da bliže upoznam toga vjerojatno najvećeg skladatelja druge polovice 20. stoljeća. To se igrom slučaja i dogodilo, a naša je suradnja u Varšavi, dragocjena za moj daljnji skladateljski razvoj, trajala gotovo godinu i pol (1966.-1967.) te se pretvorila i u neku vrstu prijateljstva. Ipak, nakon toga, zadnjih godina naših susreta, doduše ne tako izrazito kao kod mojega prvog profesora Stjepana Šuleka, osjetio sam da ga moj radikalniji stvarateljski stil pomalo i vrijeđa te on smatra da sam ga na neki način iznevjerio.
 

Inače, ja sam već 60-tih i početkom 70-tih godina, kao student u Varšavi, Darmstadtu i Parizu, a i mnogo putujući svijetom, upoznao gotovo sve važnije eksperimentalne zvukovne i njima bliske pojave, koje su posredstvom MBZ-a naknadno stizale i do Zagreba. Među njima su mi osobito ostale zapamćene neke inozemne solističke ili komorne izvedbe čiji su me izvođači, pored glazbenih, oduševili i svojim dramskim, kazališno-cirkuskim, nerijetko fizički opasnim vještinama te sjajnim osjećajem za povezivanje zvukova sa slikom i pokretom, pri čemu je osobito dolazio do izražaja njihov izniman odnos prema  humoru, grotesci i satiri. Od domaćih zamisli slične vrste posebno se sjećam Sakačeva biennalskog bacanja žive ribe na pedalom oživljene glasovirske žice, što je odjeknulo Zagrebom, pa u dijelu javnosti ostalo zapamćeno kao jedinica za izvođenje bijenalske glazbe.


Nazočio sam povijesno zapamćenom skandalu na napetoj noćnoj orkestralnoj predstavi Johna Cagea u tadašnjoj jedinoj zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Istra, kada je razbješnjeli domaći skladatelj u prvim redovima kišobranom izudarao samozvana kritičara. Također se sjećam priličnog skandala s prividno golim američkim balerinama iz slavne trupe Marthe Graham, nakon čije se izvedbe siroto vodstvo MBZ-a, pod prijetnjom momentalnog zatvaranja festivala, moralo najvišem gradskom partijskom forumu dugo ispričavati i davati pokajnička obećanja.
Moja se idilična suradnja s MBZ-om nakratko prekinula godine 1985., kada sam u nekom intervjuu izrekao odavno poznatu tvrdnju kako se svaka avangarda s vremenom postupno gasi ili djelomice omekša u klasiku, a to od tadašnje uprave nije bilo baš najbolje primljeno. Međutim, uskoro se sve zaboravilo pa moja suradnja s festivalom nadasve uspješno traje sve do danas.

Dubravko Detoni
(po pitanjima Dine Puhovski)