Radikalno orijentiranje

Nedavno preminuli američki skladatelj, avangardist i eksperimentator, Alvin Lucier (1941. – 2021.), dvaput je nastupio je na Muzičkom biennalu. Godine 1989. posvećen mu je cijeli koncert, no u Zagrebu je bio i prije toga, kao član sastava Sonic Arts Union, 1969. godine. Taj je sastav osnovao s Robertom Ashleyem, Davidom Behrmanom i Gordonom Mummom na Sveučilištu Brandeis 1966. i poslije rekao „bilo je sjajno. Veći dio vremena nismo znali što radimo, bile su to uzbudljive, neuredne turneje.“ Glazbeniku Johnu Olsonu za Artnews je ispričao da su zbunjivali europsku publiku, uporabom elektroda, ili elektroničkom glazbom s rogom. Kao primjer njihova posebno intenzivnog nastupa naveo je baš onaj u Zagrebu: Prije izlaska na pozornicu puštali su snimku njegove I Am Sitting in a Room i publika je, prisjetio se Lucier, počela nezadovoljno toptati, još prije početka žive izvedbe. Ipak, zaključili su Olson i Lucier, bila je to sjajna okolina za stvaranje radikalne umjetnosti.
 
Prvog nastupa u Zagrebu prisjetio se i u razgovoru sa skladateljem Douglasom Simonom. Na pitanje o tome hoće li doći vrijeme kada situacije koje stvara na koncertima neće izazivati anksioznost publike, jer će ona shvaćati da se radi o zajedničkom iskustvu i da nitko nije ostavljen po strani, rekao je da misli da hoće, i da pomaže ako publici objasni što će se dogoditi; no sjeća se izvedbe u Zagrebu na kojoj je nastupila Mary Ashley s povezom na očima te posve izgubila orijentaciju i zapela u kutu prostorije. Lucier je dodao „ako publika razumije što se događa, zabrinut će se. A želio bih da to ostane u djelu“
Na MBZ-u 1989. Lucier je imao koncert u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog. Na programu su bila njegova djela Vespers, In Memoriam John Higgins i Music For Solo Performer. Lucier je imao i pomagače, među kojima su bili skladatelji Darko Hajsek i Branko Okmaca. Hajsek nam je rekao da se sjeća Luciera kao velikog profesionalca, a Branko Okmaca ovako se, „iako u magli“, sjeća Lucierova projekta u kojem je sudjelovao prije 32 godine:
 
„Ako se dobro sjećam, radi se o skladbi inspiriranoj šišmišima. Kako nam je sam skladatelj objasnio, jedne je noći sanjao šišmiše te je došao na ideju da konstruira nekakve elektronske naprave koje su proizvodile zvukove, a mi smo se morali zavezanih očiju orijentirati (poput šišmiša), pomoću tih zvukova koji su se odbijali od zidova i pojedinih predmeta u dvorani. Mislim, ako se dobro sjećam da se taj nastup odvijao u maloj dvorani KD Vatroslava Lisinskog. Nas smo četvorica naizmjence uključivali i isključivali te naprave hodajući po dvorani i pokušavajući se orijentirati. Naravno da je tu bilo zapinjanja o redove i sjedala u dvorani, sudaranja sa posjetiteljima koji su sjedili u dvorani i sl.“
 
Lucier je u komentaru opisane skladbe, Vespers, govorio o „zavisti“ koju osjeća spram šišmiša zbog mogućnosti eholokacije, kao i o eholokacijskim spravama koje je rabio za ovu skladbu i koje spominje Okmaca. Lucier je zaključio da je za ovo djelo neophodno izbjeći „sve konvencionalne muzičke geste“ i izvođača „prepustiti okolini“. U skladbi In Memoriam Jon Higgins kombinirao je zvuk klarinete i elektroničke, sinusoidne tonove, a za Music For Solo Performer inspiriralo ga je istraživanje moždanih valova Edmunda Dewana – tema kojoj se često vraćao. Skladbu je posvetio još jednom bijenalskom znancu, Johnu Cageu, kojem je na taj način zahvalio „na hrabrenju.“
×