Birtwistle i Biennale

Glazbeni svijet oprašta se od britanskoga skladatelja Harrisona Birtwistlea (15.7.1934. – 18.4.2022.), beskompromisnog autora poznatoga po „zvukovnoj drskosti“, čija je glazba nazivana „agresivno disonantnom“, ali i  „duboko emotivnom.“ The Guardian ga je nazvao rijetkim spojem, „duboko engleskim skladateljem koji je istovremeno bio međunarodno priznat kao veliko ime modernizma.“ 

Na Muzičkom biennalu Zagreb njegove se skladbe izvode još od 1965., kada su londonski ansambl Melos i sopranistica Dorothy Dorow izveli njegovu Monodiju. Na programima je bio i za kasnijih izdanja festivala: primjerice, 1979. je ansambl limenih puhača Grimethorpe Colliery Band, izvorno sastavljen od radnika iz rudnika u jorkširskom Grimethorpu, izveo, između ostaloga, skladbu koju je Birtwistle napisao baš za njih. Za to djelo, Grimethorpe Aria, skladatelj i dirigent Elgar Howarth rekao je da je pesimistično i tmurno, ali i posebne teksture kojom je Birtwistle iz uobičajene instrumentacije limenih puhača stvorio posve novi zvuk. Howarth je zatim 1987. na MBZ-u dirigirao Zagrebačkom filharmonijom, a na programu je bilo i Birtwistleovo djelo The Triumph of Time, jedna od njegovih najpoznatijih skladbi, inspirirana drvorezom Petera Bruegela starijeg. Autor ju je opisao kao „ogroman adagio mahlerijanskih proporcija“, a svoj stil iz 1970ih godina „procesijskom glazbom“ – „u procesiji se ništa ne mijenja, a spor protok vremena kontrolni je čimbenik, kao u Bruegelovom drvorezu.“ Ipak, dodao je i „mogli bismo reći da je sva glazba procesijska jer se odvija kontinuirano.“
U novije vrijeme, Birtwistleovu su glazbu na Biennale donijeli ansambl Asko |Schönberg i Simfonijski orkestar HRT-a.  Violinist Milan Paľa, Simfonijski orkestar HRT-a i dirigent Pierre-André Valade izveli su na MBZ-u 2017. Birtwistleov Koncert za violinu iz 2011., zasnovan na „ideji dijaloga“ solista i orkestra, koji se ipak  „nikada ne svađaju“ i izmjenjuju se kao u hoquetusu. A ansambl Asko |Schönberg je 2015. izveo cijenjeno djelo Secret Theatre, „jedno od najsnažnijih i najosobnijih Birtwistleovih djela“ (Arnold Whittal), uz koje je skladatelj i pisac Malcolm Hayes primijetio „sve u njegovu radu, bilo postavljeno na pozornicu, ili ne, zamišljeno je kao, ako ništa drugo, onda barem latentno kazalište.“ 
 
×