Muzički biennale Zagreb međunarodni je festival suvremene glazbe. Pokrenuo ga je Milko Kelemen, a prvi se puta održao godine 1961. Festival je odmah okupio sva značajna imena međunarodne scene, istodobno polučivši snažan odgovor, recepciju ali i poticaj u vlastitoj sredini. Može se reći da su vrijeme kao i geografsko - politički okvir doba i mjesta MBZ-u priskrbili mnogo od njegova zamjetnog uspjeha od samog početka što ga je u jednakom intenzitetu oblikovalo do kraja 1970-ih.

Bilo je to razdoblje punog života Nove glazbe koja je kreativnu misao izoštrila snagom odgovarajućom onoj ranijih velikih stilskih povijesnih razdoblja umjetničke glazbe. Posebno se to odnosilo na područja elektroničke i elektro-akustičke glazbe te glazbene scene, čiji je diskurs odlikovala duboka uvjerljivost muzičkog govora, onog čija upravo suvremenost nanovo uspostavlja temeljne odrednice glazbene umjetnosti.

MBZ je tada bio podijem na kojemu konvenciji nije bilo mjesta; to nije bio festival u klasičnom smislu već mnogo više mogućnost i potreba da se konfrontira, preispita ali i objavi razlog, način ili iskustvo jednog novog i drugačijeg svjetonazora. Koji, dakako, nije bio jedan, kao što nije bio niti jednoznačan, ali je njegov jezik bio prepoznatljiv.

Istodobno, tadašnja je suvremenost obuhvaćala i skladatelje poput Igora Stravinskog, Benjamina Brittena ili Dmitrija Šostakoviča, te mnoge druge, tada već klasike 20. stoljeća, od kojih je većina i bila na MBZ-u. Ta iskustva bila su dar trenutka kojeg se ne može ni predvidjeti ni ponoviti, i uslijed njihovih međusobno potpuno različitih stvaralačkih obzora ali i slijedom činjenice njihova plodonosnog sugovora, ili ne, s mladim naraštajem skladatelja čiji je duh plijenio beskompromisom. Premda će «svoje» vrijeme avangarde mnogi poslije, često retrospektivno, dvojiti, bijenalske šezdesete i sedamdesete potaknule su i sublimirale bitno cjelokupne svjetske suvremene glazbene scene, i ostavile važan i trajan trag, u svim područjima umjetnosti.

Uskom odnosnosti s drugim umjetnostima MBZ je zauzeo velik i vrlo profiliran prostor posebice na hrvatskoj kulturnoj sceni. Tome je na isti način pridonio izborom izvođača, u najvećem broju vrhunskim interpretima, među kojima posebno mjesto pripada onima koji su gradili tradiciju izvodilaštva suvremene glazbe, upotpunivši prostor njezina punog legitimiteta.

Kasnijim godištima okvir festivala postajao je jasnije i čvršće strukturiran, i nastupi i odgovori sagledavani su kroz prepoznate, katkada očekivane dimenzije, zrelost refleksije nadogradila je početnost snage impulsa. Tematski pogledi nametali su se prirodno, uspostavivši se, ovisno o umjetničkom vodstvu festivala, i kao vrsta konstante. Određenost suvremenim i novim postala je, uvjetno rečeno svakodnevicom, ipak, s jedne strane ne u potpunosti ostvarenom, a s druge se strane katkada uobličujući unutar naslijeđenih forma ili modela.

I stoga današnji MBZ podjednako određuju njegove tradicija kao i mladost, mjesto u vlastitoj sredini kao i ono na svjetskoj sceni, uspješnost i kakvoću kojih simbioza će možda moći prosuditi tek nadolazeći naraštaji. Ono što je najvažnije, zanimanje i nastojanja skladatelja nisu upitni i ne iscrpljuju se, a za festival koji se približava svojem 50. rođendanu to nije malo.