U listopadu 2010. zasjedat će žiri Svjetskih dana nove glazbe 2011. u sastavu:
Luc Brewaeys (skladatelj, dirigent i pijanist iz Belgije)
Benet Casablancas (skladatelj i muzikolog iz Španjolske)
Nikša Gligo (muzikolog iz Hrvatske)
Lojze Lebič (skladatelj iz Slovenije)
Marko Ruždjak (skladatelj iz Hrvatske)
Berislav Šipuš koordinirat će rad žirija.
Luc Brewaeys rođen je 1959. u Mortselu, u Belgiji. Kompoziciju je studirao kod Andréa Laportea u Bruxellesu, Franca Donatonija u Sieni i kod Briana Ferneyhougha u Darmstadtu. Od 1980. do 1984. kontinuirano surađivao s Iannisom Xenakisom u Parizu. Osim skladateljskog rada, Brewaeys je također istaknuti dirigent, pijanist, a od 1995. i producent na Flamanskoj Radioteleviziji.
Odlikovan je slijedećim nagradama: 3. Nagrada Europskoga natjecanja za mlade skladatelje, za 1. Simfoniju "... e poi c'era..." (Amsterdam, 1985.); 1. Nagrada u kategoriji mladih skladatelja International Rostrum of Composers, UNESCO za isto djelo (Pariz, 1986.); Kvebečku nagradu za suvremenu glazbu za cjelokupni opus (Montréal, 1988.); 1. Nagrada Natjecanja europskih skladatelja na Međunarodnim susretima suvremene glazbe u Metzu, za "Komm! Hebe dich..." 2. Simfoniju (1988.); Glazbena nagrada Flamanske zajednice (1989.); Nagrada SABAM (1990.); 1. Nagrada na Glazbenoj nagradi Grada Trsta" za simfonijsku skladbu "3. Simfonija: Hommage" (1991.).
Godine 1996. Savez belgijskih glazbenih tiskovina odaje mu priznanje za sva djela, snimljena do tada, s Kraljevskom Flamanskom Filharmonijom, dirigent Arturo Tamayo, koji je dirigirao većinu Brewaeysovih izvedbi. U 1999. godini primio je nagradu za kulturu "Blanlin-Evrart" od Katoličkog univerziteta u Leuvenu, također za cjelokupni opus.
Bio je rezidentni skladatelj Međunarodnoga kulturnog centra deSingel u sezoni 1988.-89., gost-skladatelj Četvrtog Tjedna Suvremene Glazbe na Konzervatoriju u Gentu, veljača 1989., kao i ansamblu „I Fiamminghi", travanj 2001.
Između 1991. i 2004. glazba Luca Brewaeysa bila je izvođena na brojnim koncertima diljem Europe, uključujući Francusku, Belgiju i Hrvatsku, da spomenemo samo neke od zemalja. Godine 2005. završio je obradu oba sveska „Preludija za Glasovir" Claudea Debussyja za orkestar, narudžba Kraljevske Flamanske Filharmonije, koja je kompletno djelo snimila sa šefom-dirigentom Danieleom Callegarijem.
Luc Brewaeys djelovao je kao profesor kompozicije na univerzitetu u Gentu, član kraljevske Flamanske Akademije Znanosti i Umjetnosti, a od 2009. pozvan je na mjesto profesora na Roterdamski Konzervatorij u Nizozemsku.
Benet Casablancas studirao je u Barceloni i na Muzičkoj akademiji u Beču, u klasi Friedricha Cerhe i Karl-Heinza Füssla, dok je filozofiju diplomirao na Nezavisnom univerzitetu grada Barcelone (1982).
Također je doktorirao muzikologiju. Njegova glazba, duboko usidrena u modernističku tradiciju, ističe se svojom individualnošću, kompleksnošću struktura i izuzetnim bogatstvom teksturalnih detalja.
Iako čvrsto oslonjen na formalne tehnike serijalizma, Casablancasa devedesetih sve više zaokupljaju harmonija i tekstura. Njegov široki opus nudi najrazličitije žanrove i formate, ali se sve češće koncentrira na orkestralna djela.
Kritičari su istaknuli njegovu brigu za ravnotežu između strogosti konstrukcije i snage izražaja, dramatike karaktera i kapricioznosti registra, u okviru diskursa u kojem se paralelno susreću progresivan idiom harmonije, duh ritma, različite boje zvuka i virtuozna instrumentacija.
Učestalo je nagrađivan: Premio Nacional Disco Ministerio de Cultura de España, Premio Nacional de Música de la Generalitat de Catalunya, Premio Ciudad de Barcelona, Composer's Arena Amsterdam (Gaudeamus), Musiciens's Accord New York, Premios Ferran Sors, Oscar Esplá, Jeunesses Musicales, itd.
Godine 2002. stupio je na mjesto direktora muzičke akademije Conservatorio Superior de Música del Liceo u Barceloni.
Glazba Beneta Casablancasa pronašla je svoje mjesto na najprominentnijim međunarodnim festivalima, kao što su: Holland Festival Amsterdam, Musica Strasbourg, ISCM-ovi Svjetski dani nove glazbe u Vilniusu , Biennale Düsseldorf, Spanien Modern Wien, Theatre Miller New York, Atempo Caracas, kao i festivali u Weimaru, Bruxellesu, Antwerpenu, London Barbican Hall, Parizu, Lausannei, St. Petersburgu, Varšavi, Montréalu, Münchenu, Vancouveru, Bologni, Buenos Airesu, Stockholmu, Malmöu, Limi, Rotterdamu, Tokiju, Frankfurtu, Napulju itd. Novije narudžbe za skladbe Beneta Casablancasa uputili su kazalište Miller Theater (New York), Kraljevska filharmonija iz Liverpoola, Cantus Ansambl iz Hrvatske i Ensemble 88 (Maastricht).
Muzikolog Nikša Gligo (Split, 1946.) diplomirao je komparativnu književnost i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a muzikologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Muzikologiju je magistrirao u Zagrebu, na temu Razvojni kontinuitet u skladateljskom opusu Natka Devčića. Prilog istraživanju kontinuiteta u poslijeratnom razvoju hrvatske glazbe, a doktorirao u Ljubljani, temom Problemi Nove glazbe 20. stoljeća: teorijske osnove i kriteriji vrednovanja. Dobitnik je više stipendija za studijska putovanja i istraživanja, kao i nagrada “Josip Andreis“ (tri puta), HAZU-ove nagrade „Josip Juraj Strossmayer", Ordena viteza u redu umjetnosti i književnosti francuskog Ministarstva kulture, Godišnje državna nagrada za znanost, područje: humanističke znanosti, za Pojmovni vodič kroz glazbu 20. stoljeća s uputama za pravilnu uporabu pojmova, Odlikovanja Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića, Plakete Muzičke akademije u Sarajevu.
Na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu počeo je raditi 1981. Godine, a od 1998. redovni je profesor (od 2003. stalni redovni) na Odsjeku za muzikologiju, čiji je bio i pročelnik. Godine 2006. Postao je akademikom, radovnim članom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Bio je i upravitelj Muzičkog salona Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu (1969.-1986.) te je bio, ili jest, član upravnih odbora Hrvatskoga društva skladatelja i Hrvatskoga muzikološkog društva, član uredništva časopisa Arti musices, IRASM i Musiktexte (Köln), Muzika (Sarajevo), voditelj Zavoda za povijest hrvatske glazbe HAZU, član Središnjeg odbora Hrvatskog semiotičkog društva, nastavnik na poslijediplomskom studiju iz informacijskih znanosti na Fakultetu organizacije i informatike Sveučilišta u Zagrebu u Varaždinu (kolegij: digitalni zvuk u multimedijima). Gligo je i suradnik u New Grove's Dictionary of Music and Musicians (Ldn, Vel. Britanija), gostujući profesor na Odjelu za muzikologiju Muzičke akademije Univerziteta u Sarajevu, suradnik u glazbenoj enciklopediji Musik in Geschichte und Gegenwart (Kassel, Njemačka), kao i suradnik Hrvatske enciklopedije, a bio je i nastavnik na poslijediplomskome studiju na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Rijeci.
Uz brojne znanstvene članke i prijevode, autor je djela Vrijeme glazbe; Varijacije razvojnog kontinuiteta: skladatelj Natko Devčić; Problemi Nove glazbe 20. stoljeća: Teorijske osnove i kriteriji vrednovanja, Zvuk - znak - glazba. Rasprave oko glazbene semiografije; Pojmovni vodič kroz glazbu 20. Stoljeća. S uputama za pravilnu uporabu pojmova.
Lojze Lebič (rođen 1934. U Prevalju, Koruška), diplomirao je arheologiju 1957. godine na Univerzitetu u Ljubljani. Istovremeno je studirao i na Muzičkoj akademiji, dirigiranje u klasi Danila Švara i kompoziciju u klasi Marjana Kozine, gdje je diplomirao 1972. godine. Dirigirao je Studentskim zborom Tone Tomšić, a od 1962. do 1972. Komornim zborom Ljubljanske radiotelevizije s kojim je nastupao na brojnim turnejama i međunarodnim festivalima: Bidgoscz, Poljska (1966.); Flamanski festival, Belgija (1968.); Ohridsko Ljeto, Makedonija (1968.); Jihlava, Češka (1969.); Muzički biennale Zagreb, Hrvatska (1969.); Dubrovačke ljetne igre, Hrvatska (1969.); za snimke sa stranim producentima dobio je mnoge nagrade.
Predavao je dirigiranje na Pedagoškoj akademiji, a od 1986. Lebič je profesor glazbene teorije na odsjeku za muzikologiju, Filozofskog fakulteta Univerziteta u Ljubljani.
Kao skladatelj, proizašao je iz grupe Pro Musica Viva, a svoje znanje obogaćivao je posjećujući stručne seminare o suvremenoj glazbi u Darmstadtu, u Njemačkoj.
Nakon intenzivnog i kritičkog sukoba sa suvremenim trendovima u kompoziciji, Lebič formira vlastiti glazbeni izričaj, koji se proteže od naglosti zvuka do suzdržane medijacije, kao i od kozmopolitskog modernizma do njegove osobne naklonosti glazbenom nasljeđu tradicionalnih kultura i civilizacija.
Najupečatljivije kompozicija Lebičevog opusa vokalne su i instrumentalne skladbe: Požgana trava, Novembrske pesmi, FAUVEL '86, Glasba o času Ajdna, Miti in apokrifi; simfonijske: Sentence za dva klavira i orkestar, Korant, Nicina, Glasovi, Queensland Music, Uvertira za tri instrumentalne skupine, Simfonija s orguljama, Cantico I, Cantico II; komorne: Tangram, Gudački kvartet, Kvartet za perkusiju; elektroakustična: Atelje II i III.
Djelovao je kao član međunarodnih žirija i sudjelovao na mnogim seminarima od Slovenije do Kanade. Lebičeve skladbe izvode se na mnogim festivalima, kao što su World Music Days (Bruxelles 1981., Zürich 1991, Bukurešt 1999., Yokohama 2001.); Muzički biennale u Berlinu i Zagrebu; Musikprotokoll, Graz; Pan Music Festival, Seul; Varšavska Jesen; Trieste prima; Mittel Fest Čedad; Saint Denis, France; Danubiana Timisoara, Rumunjska; Unisa Transnet Pretoria, Južna Afrika; Golden Gate International Choral Festival, San Francisco, SAD; The EBU Concerts of Jerusalem i Ljubljana.
Između ostalog, Lojze Lebič nagrađen je Prešernovom nagradom čak tri puta (1967. za dirigiranje, 1970. i 1987. za kompoziciju). Njegovo simfonijsko djelo Novembrske pesmi izabrano je kao jedno od deset najuspješnijih kompozicija godine 1985. godine u sklopu Rostrum of Composers, IMC UNESCO, u Parizu te godine.
Lebič je redoviti član Slovenske Akademije Znanosti i Umjetnosti.
Skladatelj Marko Ruždjak rođen je 1946. godine u Zagrebu u obitelji poznatoga pjevača i skladatelja Vladimira Ruždjaka. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomirao je klarinet 1968. godine, a kompoziciju 1972. godine u klasi Mila Cipre. U kompoziciji se usavršavao kod ive Maleca i Pierrea Schaeffera u Parizu te kod Milka Kelemena na Visokoj glazbenoj školi u Kölnu. Uskoro postaje profesorom teorijskih predmeta na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je od 1990. i redoviti profesor kompozicije.
Ruždjak je bio i urednikom izdanja u Koncertnoj direkciji Zagreb te voditelj njezina Muzičkog informativnog centra.
Za svoje je skladbe Marko Ruždjak dobio brojne nagrade: Nagradu Sedam sekretara SKOJ-a (za skladbe Brevijar i Divertissement), Nagradu JRT-a za skladbu Prospetti, Nagradu „Josip Štolcer Slavenski" za Madrigal i „Vladimir Nazor" za Ubu. Dodijeljene su mu i nagrade „Međugorje" (za LUx Aeterna) i „Boris Papandopulo" (Komos), a više je puta nagrađen i diskografskom nagrafom Porin.
Marko Ruždjak redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
